JOŠ NEKI DOJMOVI: Dominikanci su vrlo ugodan i susretljiv narod, no kako im životni standard nije baš naj (npr. plaća komunalca je cca 70 dolara), neće propustiti priliku naplatiti od stranca veću sumu ako je to moguće. Čarobna riječ je «quanto» i potrebno ju je koristiti uz cjenkanje ama baš uvijek prije korištenja bilo kakve plaćene usluge. U suprotnom, tj. ako se prije niste dogovorili za cijenu, a uslugu ste konzumirali, oni će ispaliti neku cifru i onda vam preostaje platiti ili prosipati žuč svađajući se. Ovo vrijedi za mjesta koja koriste Dominikanci, u turističkim kompleksima je sve na europskoj razini, no tamo su cijene i do pet puta više. Dominikanci sve rade polako, omiljene su im riječi «tranquilo» i «manana», i njima je kašnjenje od pola sata do sat uobičajeno, što je i mene izluđivalo dok se nisam navikao, a onda možete kakvo bi kidanje živaca ovo predstavljalo za nekog Japanca ili Švicarca. S druge strane, imaju pravi latinoamerički strastveni temperament i otvoreno izražavaju emocije. Prema strancima su uglavnom prijateljski raspoloženi, no primjetio sam da su dosta ksenofobični prema Haićanima. Haiti zauzima jednu trećinu otoka Hispaniole i tamo vlada zbilja grozna bijeda, tako da oni Haićani koji su u mogućnosti odlaze ko gastabajteri u DR. Nema ih baš puno i rade slabije plaćene poslove tipa prodaja kokosovih oraha na plažama. Miguel me naučio kako se razlikuju od Dominikanaca. Imaju pepeljastiju put i često nose dreadlockse, a djeluju jako mračno i zagonetno. Neki Dominikanci vjeruju da je to zbog toga što u njihovim žilama kola krv crne boje, hmh. Prva susjeda je bila Haićanka i često smo se sretali kada sam ja oko osam sati poslije plaže svraćao na rum u birtiju u kvartu, a ona je imala običaj ići u šetnju sa mamom i pustom rodbinom. Jednom me zvala doma kod sebe na drink i da me upozna sa rodbinom. Iako je imala samo petnaest godina, izgledala je i pričala jako zrelo, a osim toga bila je izuzetno lijepa i graciozna. Kad sam otišao od nje, ovi iz birtije su me počeli filati tračevima o njima i savjetovati me da ih se klonim. Neko vrijeme nisam išao kod nje, ali tri dana prije odlaska, kada je počela kiša (tropske kiše znaju pljuštati nekoliko dana bez prestanka, meni je srećom do tada bilo lijepo vrijeme) sam otišao kad sam je vidio s balkona. Odmah se požalila da izbjegavam dolaziti kod nje. Meni je bilo neugodno, pa sam se počeo izmotavati i srati da me bilo strah ako nešto pođe krivo da me ne satare sa vuduom (znao sam nešto o tome, da su Haićani razvili crni vudu iz afričkog bijelog i da im je dovoljna vlas kose da naprave lutku koju bodu, glb).Umrla je od smijeha na to i kad sam joj rekao da neki iz kvarta misle da je vudu-svećenica. Još mi nešto nije dalo mira, pa sam je onako iz zajebancije pitao je li istina ono za crnu krv….na što se ona naglo uozbiljila i skočila, otišla u kuhinju po nož i prislonila ga na ruku. Gurnuo sam nož teatralno ko u sapunicama i otada se više nismo razdvajali. Čak sam joj za rastanak otkinuo i par vlasi svoje kose, pa sad svaki put kad me nešto probode u tijelu, pomislim na nju. Uf, da ne odem previše u širinu, još malo o hrani. Uz bilo koje jelo Dominikanci jedu kao prilog platano, tj. vrstu zelenih banana, koje pržene jedu sa majonezom ili kečapom, i to tretiraju kao mi pomfrit. Od glavnih jela vole (ili moraju voljeti) rižu i piletinu koju uzgajaju na brojnim farmama, a od voća se jede razno tropsko od kojih je meni mango najukusniji. Ima i dobrih restorana, no ima i onih za plići džep, gdje jedan ručak sa rižom i piletinom košta samo 50 pesosa, tj. oko 10 kuna
To bi bilo to, ako neko ima želju ići tamo, može mi se javiti na mail issarin777@yahoo.com, pa ću mu dati broj od Miguela i još neke, i neke upute kako doći do tamo, kako dobiti jeftini apartman i druge sitnice. Neki imaju predrasude jer misle da sve to puno košta. To je i istina, ako se ide u all-inclusive komplekse na npr. Playu doradu (u ovim jeftinim all-inclusive su plaže i kompleksi manji i lošiji), jer se plati smještaj i hrana, no mora se potrošiti i na dodatne sadržaje i izlaske koji su skupi unutar kompleksa. Ali ako se uzme povratna karta (prijatelj iz Njemačke mi je rekao da su tamo od 300-500 eura, znači prosjek 400 eura), iznajmi apartman (cca 100 eura, ako Dominikanac pregovara:)) i kreće po mjestima gdje se Dominikanci kreću (kupovina i izlasci), onda na kraju sve nije skupo. Čak je to i prednost, jer se može kombinirati malo u gradu, pa malo u kompleksu, što sam i ja radio, jer su plaže u kompleksu puno bolje. Obrnuto ide malo teže, o tome sam pisao u prvom dijelu. Kad ovim troškovima gore (500 eura) pribrojimo lovu za trošenje, od ajmo reći 500-1000 eura (što je stvarno puno i previše, jer prosječni Dominikanac proživi sa 150 eura mjesečno), dolazimo do svote 1000-1500 eura za mjesec dana, pa neka neko kaže da je to puno...Treba samo prihvatiti njihov način života, npr. voziti se sa motoconchom ili guaguom (latinoamerički autobus, bez reda i ikakvog pravila, ali jako jeftin i kad duplo naplate), jer se tako manje potroši, a i bolje se upozna zemlja i mentalitet. Nekoga bi možda sprečavalo na ovaj način ići jer misli da ima puno kriminala, no to baš i nije istina, tj nema ga više nego u ostalim zemljama Latinske amerike. Ja sam stekao dojam da ga, s obzirom na situaciju, ima i manje nego u spomenutim zemljama. Što se tiče toga kada je najbolje ići, sada je tamo puna sezona do trećeg mjeseca. Idealno vrijeme je prije božića kada sam ja bio, temperature su ugodne i tada počinju fieste na otvorenom, a dok ne odete uživajte u Saroukhovom slide-showu.