sarajevski
17.11.2004., srijeda
Prijateljstvo?!
Uvijek kad razmišljam o tome sjetim se odgovora bivše djevojke na pitanje da li vjeruje u muško-žensko prijateljstvo. Reče mi: "Ja uopšte ne vjerujem u prijateljstvo..." Znam da sam tada pomislio da je taj njen odgovor krajnje smiješan i bedast; kako može ne vjeruje u prijateljstvo kad se druži sa toliko ljudi, kako meni pokušava uvaliti tu priču kad imam toliko prijatelja? Kako vrijeme prolazi čini mi se da počinjem da shvatam o čemu je govorila....govorila je o PRAVOM prijateljstvu. Sve se češće nalazim u situaciji da razmišljam jesu li ljudi oko mene zaista moji prijatelji ili bi ipak trebali ostati u kategoriji poznanika. Ili moj sistem procjene i eliminacije nije ispravan, ili su ljudi zaista jako licemjerni i dvolični. Stvarno mi bude teško kada na licu nekoga, za koga sam mislio da smo se zaista zbližili, primjetim zavist jer sam dobio povišicu na poslu, jer sam položio ispit koji on još nije ili jer se desilo bilo sta što me je učinilo sretnim... Par puta mi se to desilo i svaki put sam ostao zatečen. Nisam znao šta da kažem, nisam davao doznanja da sam išta primjetio, osjećao sam se kao da sam kriv zbog nečega...a znam da bih u obratnoj sitacuiji dijelio njihovu sreću. Kad se sve zbroji i oduzme, siguran sam da imam dvojicu iskrenih prijatelja, onih zbog kojih bi ruku u vatru stavio, a znam da bi i oni zbog mene...sve ostalo su samo poznanici, ljudi sa kojima pijem kafu, izlazim ponekad da razmjenim koju "pametnu"...i to je to! O muško-ženskim prijateljstvima i ne govorim, u to stvarno ne vjerujem...ali zaista. Nekada sam bio idealista i mislio da je moguće da su muškarac i žena skupa jer oboje žele samo da se druže...i imao sam dvije "prijateljice", sve dok u jednoj fucked-up fazi života nisam odlučio da testiram to prijateljstvo i dokažem nevjernim tomama da nisu u pravu i da je M-Ž prijateljstvo zaista moguće. I šta se desilo? Šta se fucking desilo? Dokazao sam im...da su upravu, i to da su jebeno upravu. Jedno iskustvo više... Lično mislim da je jedan od značajnijih trenutaka u odrastanju svake osvobe, svakog djeteta, onaj kada shvati da svijet i ljudi na njemu nisu onakvi kakvim ih zamišlja, da nisu svi iskreni i pošteni i da ne žele svi baš uvijek dobro ostalima. Tek tada se počinje razumjevati svijet i odnosi koji vladaju... Neko je nekada rekao: "Bog je dao ljudima riječi da bi mogli sakriti vlastite misli..." |