|
Zdrava ko dren, bez duplog para groznica/herpesa na usnama, uz čista khm pluća i relativno normalne temperature tijela sjetila sam se i
najmračnijeg kutka u svom životu, najveće misterije nikad otkrivene, mog bloga.
OMGWTF!
Uz ska hepi glazbu sjetim se i vas.
Samo smijem se i smiješ se...
Sjedim i razmišljam o ljudima koji su prošli kroz moj život. Neki su ostavili
dubok pečat tu negdje, a neki su toliko zanemareni, kao da ih nikad i nije bilo.
I iznenadim se. Iznenadim se kad sretnem nekoga tko je za mene samo
poznato lice i ništa drugo, a onda se sjetim da je ipak imao neku ulogu u mom životu.
Iako vrlo malu ulogu.
Takvi ljudi mi ne znače. Da, oni i jesu samo poznato lice i ništa drugo.
A šta je s onima koji će me pratiti cijeli život i uvijek će biti tu negdje, ako ne na dodir,
bit će u mislima. Šta kada vam se dogodi situacija da želite zaboraviti na sve što se
ikada osjećali prema nekome i ne možete.
Ne možete jer je još tu negdje i to vas već baca u neku monotoniju razmišljanja. I ostanete
hladni na samu pomisao da ćete opet o tome razmišljati...jer je pomisao na to postala rutina.
Postala je sastavni dio vaše svakodnevice.
I to ide na živce.
Izgubljena u vremenu i prostoru, a ipak sretna.
Mislim, privikavanje na školske dane je krivo za moju izgubljenost i želju da sjednem i odmorim.
Mislim kad dobijete pitanja za maturu, želudac se zarotira.
... školstvo je za kurac ...
Od tolike potrebe da sjednem i odmorim nisam ni na koncert išla-Atheist rap i ska pecs.
Sad mi je poprilično žao, ali tako je kako je.
Osim toga, želim na nekoliko koncerata u sljedećih nekoliko mjeseci.
Kad izađete van i prvo se družite s drugaricom u parkiću, a kasnije odete među civilizaciju, u
zagušljive kafiće...
i naravno seksualna ja *.*
¤ zaboravila sam okrenuti neke slike kako treba. Ispričavam se.
Sutra pirsam jezik.
Bljeeeeeeeee :p
|
