Prije godinu dana moje ruke su bile prazne. Posljednji put.

Pokušavam izdvojiti nekoliko fotografija toga perioda.
Jer puno je lijepih i posebnih.
Želim ih držati, zabadati o zid, pokazivati kćeri...

A ona..
Škicne ekran, ispruži prstić i kaže "beba".
To maleno biće već stvara svoj osebujan rječnik, komunicira.
I smije se..

A sve ružno prije nje postaje nebitno. Davno zaboravljeno.