preslikavam primijećeno ponašanje.
čini se da je jedino tako ispravno.
sljedeći tko mi uđe u kancelariju (e SAD se osjećam ko činovnik iz Kafkinih romana. izbjegavam tu riječ (ide mi uz 70-te), al ako napišem soba, to mu ide pod spavaća, dnevna, radna… predomaća, ugodna atmosfera. a ovdje takva ne postoji.), nazove ili napiše mail, dobiti će odgovor:
'žao mi je', kurac mi je žao 'ali ovaj mjesec izračune više ne vršimo.'
i dobiti ću (začuđujuće?!) ljubazan odgovor:
'hvala. izvinite što vas uznemiravam' da, baš... skoro ko meni što brojeve neće dobiti. al moraju tako ne bi li im se smilovala i izračunala drugi mjesec. ili onaj iza. glavno da stignu na red prije sljedeće petoljetke. ili (iz)umru čekajući. 'javim se za koji mjesec'


daklem, što bi ja sada htjela raditi?
izležavati se u dnevnom boravku ogrnuta dekicom
(mala digresija...
Ono Moje i ja nemamo isti ukus oko literature, presjek knjiga koje smo oboje pročitali svodi se na cca jednu (s muzikom je još i gorije. da, da… ZNAM… ne kaže se tako (ja to namjerno 'vako. isto kao što ne govorim ruksak, nego rupsak (tvrdim da riječ dolazi od riječi "rupa", ubaciš svašta (u rupu) i onda prebaciš preko ramena. kakve veze taj predmet uostalom ima s "rukom"?! jel zato što ga primiš u ruku i zatim prebaciš preko ramena?! moje objašnjenje je logičnije…:D (i to samo zato da ga navedem da me ispravlja, govori "opet ti i tvoje izvedenice", ljubi, stišće… ma znate već…))), to je kao od lošije…) što je bila u lektiri za osnovnu školu, al uporno jedan drugom prepričavamo i prečitavamo dijelove knjiga koje čitamo. i to bude zabavno. volem kad mi priča. :)
on, kao obožavatelj lika i dijela Milesa Vorkosigana poneka dijeli sa mnom.
ima tu lijepih pričica, al nekako mi čitanje istih ne sjeda. uglavnom, spominje se tu neka genetski modificirana dekica, koja se omota, grije, prede... e, TA dekica!),
btw - valjda sam dobro postavila zagrade (nemrem sad valjda još tražiti one kockaste i vijugave…),
pijuckati kavu i slušati pucketanje vatre u kaminu, sve skupa popraćeno nekom prigodnom muzikom.

a što ja sada radim?
sjedim za radnim stolom, kao radim, a zapravo kuckam ovo isfrustrirana jutarnjim razgovorom. (i nadasve se cenzuriram, jel bi inače tu pisalo 'drkam po tastaturi')

zašto ne ostanem doma?
jerbo netko mora vraćati kredite, plaćati račune… da ne spominjem izigravati prototip _fakultetski_obrazovana_-_natprosječno_plaćena_-_savršena_domaćica_-_kakvi_su_mi_tek_kolači_-_broj_nekretnina_se_ne_može_nabrojiti_prstima_objema_ruku_-_sve_popeglano_dezinficirano_i_u_odgovarajućim_tonovima_-_nema_se_prašine_po_uglovima_ni_ispod_tepiha_(_dobro_sad_,_nema_se_ni_tepih)_-_gdje_da_nabavim_zavjese_-_ovo_je_štura_verzija_ jer očito je to prosječna hrvatska roditeljica. naravno, sve to podrazumijeva da su sve navedeno nabavile do dobne granice navedene u zakonu.
e, al i tu ima zajeb. nemoj sad da takva _savršena_nemoj_da_ponavljam_sve_što_to_podrazumijeva_ nađe koju godinu starijeg priležnika (ma naravno da se veza ozakonila. zakon je zakon, a red je red.), a neš majci...
odmah si u drugoj (ne_baš_neki_prikladan_par) kategoriji. jedino što preostaje je promijeniti jmbg i datum rođenja. logično (kaj ne?!). pretpostavljam da u ovoj državi to ne bi smio biti problem. samo nađeš revnog državnog službenika uvališ pare, i mam se brojkice zamjene. (molim istog koji se prepoznao da se javi na mail, oko tarife se dogovorimo).
jel bi to bilo dovoljno? ma neeeee… al bi ušli u uži odabir 1_na_756298_milijuna. ne bi valjda htjeli nešto više?!


a počelo je telefonskim razgovorom.
'dobro jutro…' (pristojno se predstavim…) 'kad mogu doći na dogovor za postupak?'
'nazovite za mjesec dana.' (od kud mi je to poznato?! ah, da… tako je završio i onaj zadnji.)
'ok. hvala.' (ne, NIJE ok… i na čemu hvala?!)
nije žena kriva. ona je dobar, pozitivan lik. kao i svi u timu.
nisu oni odgovorni što zdravstvo nema novaca. (samo da izvadim platnu listu i vidim koliko odvajam iz svoje natprosječno velike plaće za isto.) možda je sada vrijeme da pozbrojim i sve račune izdane na osnovi lijekova koji nisu na listi, onih koji jesu (ali mi nitko neće za njih vratiti novac, jer… stvarno preduga priča), one od doktora iz njihovih privatnih ordinacija, pa onda sve one za koje nikad nisam račun dobila, a gospodin u bijeloj kuti ih je pospremio u džepić iste.


mislim, jebem mu sve. zar nije dovoljno da netko gura u mene iglu dugu n desetaka cm? (anestezija isključena, nema se para. ne može se ni platiti, nema se ljudi. a ni mjesta u bolnici.)
nije li dovoljno što sam postala totalni mazohist i veselim se tome. injekcije su mi u kategoriji: još, još, daj me…

hrabra sam ja. jes vala.. da mi noga otpadne ne bi doktoru otišla, al sam skužila (fala (kome već) na povećem iq-u) da u ovom slučaju mantranje i samoizlječenje i stav "problem ne postoji dok ga ne priznam" ne pomaže..

uzmimo primjerice… tamo_neke pretrage. da bi otišla na njih, trebam bar nekoliko puta pobaciti. dobro sad… jest da ne mogu ostati trudna, al jel bi mi bilo teško 2–3 puta izgubiti bebu, pa da onda odem na iste?! nego, jel bi mi netko sredio takvu dokumentaciju? (ponude, ponovo na mail)
suština problema je (naravno) financijske prirode.
'ok, platiti ćemo. koliko košta? gdje se obavlja?'
'ne može. pa ne radi se to po narudžbi! jednom ćete doć s idejom 'odrežite mi nogu'!'
khm… možda ne meni, al imam par likova kojima bi rado. i ne samo nogu… al bez anestezije.


možda uskoro organiziram aukciju sa svim navedenim potrebama. tko da više, za što manje para. hmmm.. antiaukcija, daklem. ili…?! nije bitno. opet odlutah. a pričala sam nešto. sigurno jesam.


izumiranje.
vrsta (tzv. spišis): sanja.
nastanjuje: ove naše prostore, mada često voli provjeriti kako izgledaju tuđa staništa.
boja kose: pepeljasto siva, uspješno prekrivena crvenim naslagama.
boja očiju: zelena. izrazito intenzivna kad plače, ili poželi nešto (više nekog). na žute tufnjice kad je ljuta.
svrha postojanja: još se ne zna, valjda zato i izumire.


eh, da… nemoj da mi netko spomene poticanje nataliteta… možda da pozbroje koliko napuštene djece čeka po domovima zbog birokracije? koliko parova želi djecu, a nitko im ne pomaže?
'Svaki šesti par u Hrvatskoj danas živi s neplodnošću.'
u to su uključeni svi oni privatni postupci koji nikada ne budu zabilježeni, ni sa medicinske, a još manje financijske strane? nekako sumnjam.
a neplodnost je još uvijek sramotna. kao i posvojenje. sve se to "dešava drugima", manje vrijednim.
'tko zna što dobivate?!' - jebo ih njihovi savršeni geni.
'nećete valjda dopustiti da nemate genetske potomke?!' - da, gospodin i gospođa savršeni. svijet će se rasplinuti bez naše genetske mješavine.
'potrošite sav novac da dobijete svoje dijete' - to je sigurno bolje nego posvojiti i tom djetetu pružiti sretno djetinjstvo. ionako to ne bi bilo "naše", lako ga se odreknemo preko novina ako zatreba.
obični mediokriteti.

skoro smetnuh s uma okrutnu činjenicu da ako mpo jednom i uspije, moje dijete će sanjati ljude u zelenom.
ako je to najgora stvar…
evo, Ono Moje dlakavo sanjalo noćas da mu je netko pomiješao sve žice u kući, i da nigdje nema struje. pa nekako živi i dalje (jedva valjda). ipak ga nije spojilo u strujni krug. doduše, on to svako malo sam radi. očito mu treba, postao ovisan… i sad se teško pali bez tog udara.
i ne, doktori nisu u zelenom nego u bijelom.
a neka sanja što god.
samo neka sanja…


što je nužan i dovoljan uvjet da se ostvare prava na liječenje, prava na sreću, pitam se?
novac?
poznanstva?
zar stvarno samo na temelju toga funkcioniramo?


i…
i…
i…
jel vam SADA bar malo jasnija konfuzija u mojoj glavi?!


mislim da je dosta za današnji sešn.
možda vam je jasno o čemu ja, možda i nije.
al ionako ovo sve služi da se ispucam i bar prividno vratim u normalu.


i ne, nisam dobre volje...
i da, režim... i ujedam...
i...
i...
i...


odoh po kavu. jebo izračune. jebo pisanje. jebo…


i nemojte sad tu komentirati i lagati da ste pročitali cijeli post. će da uradim anketu!
blic pitanja!


p.s. stara je ovo priča. od jučer. samo blog nije radio (a to nas - kao - i dalje jako zaprepašćuje).