izbjegavam pisati o sebi. a o drugom ne znam.

mogla bi:
(o) tražiti savjet gdje kupiti ne-preružna osvjetljenja za kuću
(o) iznijeti najnovije otkriće - za zadovoljstvo na poslu potrebna mi je hitna lobotomija
(o) jadati se kako zakoniti nije ujutro skuhao kavu, a sam se ponudio (tvrdi da ne odgovara za ništa što izgovori prije nego ustane)
(o) ili kako ne voli kad ga grizem (tvrdi da sam prekrvoločna)
(o) skupljati brojeve teta čistilica (koje nikada neću nazvati, ne sviđa mi se ta koncepcija) jer nakupina smazanog suđa postaje zastrašujuća
(o) objaviti fotku parketara (uz još 10tak majstora) i tjeralicu, bar da mu kažem što mislim o mojim novo "sređenim" parketima - stvarno ih je sredio
(o) psovati mater onom pokvarenom bogu – da, da.. dođe mi. onom općepriznatom. i dalje negdje duboko čuvam svog, privatnog (zagubim ga tu i tamo, ali… gubim ja svašta ovih dana). pokvarena mašta i prljave strasti (album?, ma ne, ja… moja… (sanjin golum se ispoljio) ali ko da vas zanima)
(o) saopćiti kako ipak razmišljam o polaganju kojeg ispita na postdiplomskom, mada ne želim u toj struci više raditi
(o) pisati priče, pisati bajke, tragati za magijom
a zapravo…

predosadno mi sve to, a i ništa od navedenog me stvarno ne ispunjava.
onda radije prošvrljam okolo, pročitam, virnem i svoje monologe zadržim za sebe. uostalom, koga zapravo boli kurac (rječnik zamijenih za kočijašev, samo mi konj fali. psujem kad sam ljuta) što jedino što želim je jedino što ne mogu imati. malo, kmečavo i mirišljavo.