Najviše volim kada se navečer onako promrzla (jer uvijek mi je hladno) stisnem uz tebe.
Malo negoduješ, ali me čvrsto zagrliš i ne daš da se odmaknem.

Ispričaj mi priču, kažem.
Umoran sam. Zar opet?
Samo malo, znaš da ću ubrzo zaspati.

Počinješ.
Lako pristaješ ispuniti mi želje.
Naslanjam glavu na tvoje grudi. Volim osjetiti kako podrhtavaju.
Rukom me miluješ kao maleno dijete.
I nije bitno o čemu pričaš. Često sam preumorna da povezujem riječi.
Ali volim kako ih oblikuješ. Riječi, dodiri, zvuk koji para noć.
Već spavam.

I ne znam da li ću ijednu čuti do kraja.
Ali.. ispričaj mi priču.