s.a.nj.a.nj.a.nj.a.

(Fuck! kad ti život postane profesionalna deformacija pa čak i kad pišeš nešto skorz neformalno i što vjerojatno nitko neće ni pročitat svejedno ideš u riječnik provjerit piše li se lijen ili ljen... E da, važno je odaržavati privid savršenosti)

trenutna procjena stanja: spavala sam predugo, leđa me još uvijek bole, imam šljivu na usnici, u frižideru nema ništa za jest, za ručak sam jela ostatke ohlađene pizze od jučer, najradije bih ležala u krevetu cijeli dan i pila nescafe, navečer dolaze cure i gledat ćemo Dinamo-Arsenal uz sireve, masline i vino iz novih čaša! Stigla je Arctic Monkeys majica!!! Jedva čekam da je ponosno obučem i odgovorim na prvo pitanje: joj, otkudi ti? Shaki se danas odmara, možda ipak završim poglavlje...

Lijeni dani su oni kad svu svoju energiju usmjeriš u to da samu sebe uvjeriš da imaš i ti pravo dva dana ne radit ništa, ostavljat prijevode da se gomilaju jer ćeš tako i tako sve nadoknadit u 3 neprospavane noći, ići po kruh i mlijeko u 4 popodne, ne nazvat nikoga, ne napravit čak ni ono što si obećala dečku da ćeš napravit, ustat u 11 i gledat sapunice do 2 pa se tek onda otić otuširat, kad zaključiš da imaš pravo sobu koja je ujedno i životni i radni prostor bar u mašti na jedan dan pretvorit u apartman na moru, da ne moraš ti stalno samo radit i učit, da neće propast stanarina i lova za račune ako dva dana niš ne zaradiš, da imaš dovraga i ti pravo nekad na odmor... Zašto onda jednostavno ne uživaš? Zašto jebeno ne digneš sve četiri u zrak, prestaneš tražit opravdanja i ljenčariš? Koliko se sjećam to s 16 nije bio nikakav problem. Koji je to vrag u svakoj pravoj iskonskoj ljenčini koji je tjera da stalno opravdava svoju lijenost? Baš mi to ide na živce. Uglavnom, danas je pravi lijeni dan. Dokaz? Nisam samo sebi izlistala svoja opravdanja za to što je prošlo pola dana a ja još nisam napravila niš konkretno. Morala sam ih čak i na blog stavit!!!
Jesam li se ja to već odavno pretvorila u radoholičarku, a da nisam ni primijetila? Ma kog ja to nasmijavam? Možda ja mogu htjet pobjeć od moje lijenosti, ali ona je uvijek tu, zaljepila mi se za petu, kao sjena.
To mi je jedna od najboljih fora iz Petra Pana.
Najbolji lijeni dan je kad ti netko drugi postane izgovor za ljenost. Kad Zvjerka dođe na vikend sav premoren od raznih sranja iz vojarne i nije u stanju radit ništa osim izležavat se pa onda nema izbora nego pridružit mu se.
Znam da ću požalit ova dva dana kad budem preksutra po noći negdje oko 4 mahnito titlala neko sranje, proklinjala svoju ljenost i obećavala si da to više nikad neću napravit... Ali sad, u ovom trenutku, totalno je lijepo zaronit u svoju vlastitu slabost i priznat si da mi je baš dobro.
Živjeli lijeni dani!