BEZ NASLOVA

17.11.2019.


naslonjena
na svoje želje
vidim jasno
Mjesec se spušta
sve do moje tuge
dok nas nije bilo ovdje
ptice su dugo
pjevale našu pjesmu
iako su slutile
njezinu smrt na usnama
u trenutku kada samoća
podigne svoj prst
i umoči ga
u bezdan moga srca
krojeći sebi mjeru
zagrli me
ljubavi
noćas se plašim sebe
studen vene ledi
a purpurne krošnje
uporno snivaju proljeće
i tješe me
kako će sutra ponovo
Sunce milovati moje obraze
na kojima je prošlu cijelu noć
tiho tekla Rajna

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.