u svetost obučeni
Ne umijem obuti cipele svetosti,
jer trčim na pogrešnim stazama,
pronalazak istovrsnog sjećanja ruže
nadolazi mi kao jasna navika.
Nekad je to tek nejasan prizor
raspuknutog ogledala neba,
dok se zanos punog klasja
ne utrne spokojem u mojoj duši
ptici koja leti u nedostižne visine,
ovom glasu koji pjeva ariju
na posljednjoj noćnoj smotri.
Jačam se u svetom obećanju
kako ću sutra uspjeti izrecitirati svemir
Ružarijskim stubištem među dlanovima
na koljenima u razglasanoj tis ini sobe
i kako se dozrelo voće sa drveta života
zrijenjem žurno cijedi medju dlanove.
Nitko ne može obući tuđe odijelo duše
sašiveno od Oca baš po mjeri
kada su mjere naočigled svima darovane
za svečanu Gozbu Jaganjčevu.
