ako se izliju želje
ako se izlije rijeka želja
kroz naš prozor
mjesec će ostati zagledan
na tvoje lice
kao žena na sjećanja
podno svijetlog dijela rasvjete
svih mračnih ulica
jezde brodovi
i čekanja
dok plešemo
nebeski je svod
pribjeg u nas same
posvema ranjene oprostom
ali ako se izliju želje
u tijesni vrtlog vremena
jedan nježni dodir
iscjelit će rane
i razapeti ljubav
u jedra
imajući te nemam
ne imajući sam Te imala
barem je svemir
zbog toga
položio svoju zakletvu
svatko je na svojoj strani
plesao sa Venerom
a onda se dogodila ljubav
obojala naše razglednice
zavidnim bojama
i u trenu kada smo
izmislili svoju eru
staklena ptica svijesti
razbila se na vjetru spoznaje
da sam Te počela
imajući ne imati
zauvijek
Oznake: goodbye
ako odem
ako odem,
vrijeme će promijeniti
smjer kojim teku
suze
ti ne znaš
koliko su glasne
vrište na obali
nedostižnih snova
u noćima punim čeznje
samo o tebi pjevam,
iako si daleko,
da bi čuo moj glas
zato, evo,
već otvaram prozor tišine
puštam da kroz njega
uđe vječnost,
ta srebrna tama
ako odem,
pamtit ću te
kao ruzičastu zoru
i pristiglo proljeće
rascvjetano na grudima
znam,
jedno vrijeme
oslikano je
promjenom
koja me još uvijek
podsjeća
na ljubav
s p o n a
nebo
dopusti
da ti na čas
predstavim
moju dušu
koraljni greben
plašljiv od
valova
prijekornog mora
modri krajolik
na tuđim
akvarelima
da li se
ti to ipak
nježno
prelamaš
nad mojim
gorljivim
dvojbama
gle
svi poljupci
ravnoteže
štoviše
u potaji
razasuti
nada mnom
jedini su
koji vole
povremeno
zvjedani sklad
u svemirskom
zavežljaju
govori
mirnoćom
kada se
tvoja urota
razbije
na mojim
plećima
nebo
noćas nam je
oboma
spona
tek jedna
slana kap
žena koja voli
poljupcem boli
ovjekovječi
vrijeme
slomljenog srca
kada prođeš
kroz vrata
našega sobička
i ostaviš me
zauvijek
zagrljajem utjehe
utješi neutješnu
što u crnim rukavicama
ruši emocije
netom posložene
po stolu
a kada Žena voli
suze su jače
od kiše
kada noć je blaga
Ljubazniče
budi milostiv
u životu
punom okrutnosti
kada odeš
bez osvrtaja
i ostaviš Ženu
Ženu koja voli
zeleno, kažem ljubav
znam zašto se
sunčeva pogača
posramila
tvojih očiju
na kojoj strani svijeta
zora rudi
ružama cvate vrt
žuborom žubori izvor
ljubav se nad njim
vješto naginje
i žedna vodu pije
ti si smaragdno zvono
ječiš neumorno
i suviše glasno u mom biću
kao ptica koja cvrkuće
pronosiš radost
i dobar glas
zrakom obojanim
zelenim životom
svi zvukovi
žubori
i sav cvat
sniva u tebi
a ti sav vjeran
no kako bi drukčiji i bio
oslikavaš akvarel ljubavi
na svijet oko sebe
neminovno
i moja duša uranja
u tvoju blizinu
znam
ti bi čak i samom nebu
darovao najljepše od sebe
samo kada bi biserna niska
u mojem osmijehu
mogla progovoriti
o onome što te izdvaja
čineći posebnijim
od drugih
u mom sjećanju
sebično čuvam proljeća
u njima se uvijek iznova
zaljubljujem u tebe
nemoćna to ne učiniti
sa spoznajom
da je sva ljepota
ovog svijeta
vjerno uskočila
u boju našeg
zajedništva