"Radost bezimenih lica"
''Rijec urednika
,,Radost bezimenih lica“ zbirka autorke Sandre Vulin, gotovo u celosti se može tumačiti kroz jednu dominantnu stilsku sliku: sinesteziju. Vezivni činioci koji drže poetsko tkivo na okupu, dati su kroz združena čula lirskog subjekta koji percipira stvarnost kroz oko i uho, dodir i intuiciju, sinegdohu i metonimiju – i to naročito oslikanu kroz boje tišine koja peva sa dva nivoa: unutrašnjeg lirskog glasa i okoline koja ga pod nebeskim svodom okružuje.
Ova stilska figura koja je zapravo mnogo više u poetici autorke, kod nje je to čitava poetska kompozicija u slikama - bila je omiljeno sredstvo romantičara: V. Blejka, V. Vordsvorta i drugih. Bliskost je naročito prisutna u dva romantičarska postupka: zidanja ,,kule od slonove kosti“ sa koje se pasivno i u čežnji pogleda sa čardaka – doziva neki drugačiji izmaštani svet, i metonimijske zamene u teoriji romantičara da se u dnu peska može spoznati čitava vasiona: pars pro toto - totum pro parte:
ima li koga
dotice li itko
srebrni mraz
vremena
za omijeh
bez plavenila neba
sjetnog akvarela
ovostranosti
Sandra Vulin ga doziva kroz ljubavne slike, sa tematske tačke gledišta, pesme su obedinjene simbolikom ljubavi koja je, mada čulno predstavljena, zapravo nadčulno i intuitivno uzdignuta na jedan viši – metafizički nivo, nespoznatljiv u fizičkoj stvarnosti. Pesničke slike se muče da oslikaju ljubavni zov, baš kao što se i lirski subjekt muči u stvarnosti surovog zemaljskog života – on je okovan tišinom koja se lajt-motivski ponavlja i uvezuje svaki čvor ovog poetskog prediva. Ovo mučenje, javlja se kao egzistencijalna teskoba subjekta koji se guši pod nebom poznatog mu sveta podjednako kao i u vlastitome telu iz kojeg bi da pobjegne a zna da nema gde:
tek u najmanjem dijelu
sebe si svoj
pod mrljicom tudjeg neba
Na fonu udvajanja između unutrašnjeg i spoljašnjeg, poznatog i nepoznatog, granica sveta i horizonta neba – pojavljuje se ravnodušje svejednoće i u njoj gorko pomirenje na linijama opozicij
slijepcu su boje iste
gluhom su svi zvukovi tisina
izbjeglici je svako nebo strop
Motivi bekstva idu ruku pod ruku sa sinesteziranim slikama tišine, štaviše, bekstvo se ovde javlja kao njena produžena ruka, što sve skupa približava poeziju ove autorke – eskapizmu one linije pesnika koju je predvodio A. Rembo, ali istovremeno i potreba naglašena kroz imperativ – nekog da dočeka posle svih begova i zapreka:
dočekaj me na kolodvoru
prljavom od toliko načina
kojima bježim
Zlatomir Jovanovic, književnik
O pjesničkom stvaralaštvu Sandre Vulin Petković rekli su:
''...radi se o ljubavnom doživljaju, o čežnji, bliskoj ispunjenju. U toj tihoj pohlepi za blizinom, za onim drugim, za stapanjem s njim, u toj hlepnji ovaj je samogovor nepopustljiv, neumoran, neodustajan, na svoj tihi, diskretni način. Takav bi se stav mogao nazvati spokojnim pijanstvom. I to je zapravo značenje pojma blizine – stići do sebe, u sebe, u svoj doživljaj, u doživljajno upotpunjenje...''
Vesna Krmpotić
''...Pjesnikinja ne može reći da nema sebe. I svjesna je da sebe svakoga trenutka može izgubiti. I taj bi gubitak zaista bio gubitak ničega, ako Sandra za svojega života ne bi u sebi ili u riječima uspjela stvoriti sjeme koje će ju nastaviti. Za sada je to sjeme još uvijek na vjetru. Cvijetom će progledati tek kada na zemlju stane...'
Enes Kišević
''...Družiti se s poezijom Sandre Vulin za mene znači krenuti na dugo putovanje - letjeti po prostranstvima snova i nedokučivim visinama, snivanje na oblacima, poniranje u dubine mora do koraljnih grebena… Zato hvala Sandri što daruje sebe i što dijeli s čitateljima svoju dušu, svoje suze, najljepše cvijeće, osmijehe, poljupce i zagrljaje na svjetioniku ljubavi...''
Radojka Šverko
''...Sandra Vulin kao vrstan umjetnik pogađa''u sridu''. Davno je rečeno ''Ljepota će spasiti svijet''. Uistinu sve sam više uvjeren da moramo povezati vjeru,znanost I umjetnost,te da stvaranjem sinergije ta tri sadrzaja,doci cemo do spasenja.Ja ovu knjigu vidim kao let leptira u duhu teorije kaosa,a poznato je kako male promjene mogu izazvati lančanu reakciju...''
prof.dr. Ante Lauc Antun Lau
''...Sandra Vulin je pjesnikinja čije pjesme zahtijevaju ozbiljan pristup,ulazeći u svaku pjesmu do samoga dna, do samoga korijena pjesme kako bi vidio odakle je izraslo to prekrasno stablo...U mnogim pjesmama se osjeti toplina Sandrine duše i što preostaje nego zaroniti u predivne stihove i vjerujte mi svatko će u njima naći sebe, ili barem dio sebe.
Dinko Škevin Dinko Škevin
''...Pjesnikinja budna sanja u svemiru i u njegovim vibracijama koje posjeduje kreativnošću Univerzuma i njegove blagodati kod stvarlačkog žanra pjesničkog izražaja(…)Ona pjeva o veličini ljubavi i njene magičnosti na tren vidi treperave zvijezde,jer oči ljubavi vide, imaju daleke vidokruge duše. Ona kao i večina pjesnika pjeva trenom nadahnuća bilježi na momente trenom u trenu,i spoznajom same sebe,kroz niti istine života i njenog sazrijevanja na pjesničkom putu stvaralaštva, postojećeg u nutrinama same sebe,kao pjesničke duše.
Jasna Kosanovic
Vješto i nadahnuto s neospornim talentom, utkala je ljubav u sve pore svoje liričnosti(…)I kad se pogasi razum i ono malo svjetla što sjaji iz umornih pogleda: njenih, naših, tuđih i svačijih, ona vidi, ona čuje, ona diše radost, ona osvaja i uznosi sebe.(…)Sandra, ptica istovremeno sa svih stabala svijeta, kao da sve nas pita – želite li moje poruke ljubavi primiti u svoje krošnje, zagrljaje, žudnje i vjerovanja...''
Zvonko Penovic
za Svjetlost rođena
Koje su granice obrubljene
oko razmahanih krila orla,
sličnog duši koja je ponukana
uzljubiti stubište istine?
Tko nas i kako ograničiti može
kada smo mi sami
budući ogranci neograničenog
i posinovci neprolaznog?
Želi li se to možda, Sunce
okačiti na strujnu žicu
prije ljetne večeri
i zvuči li uistinu svemir
jednako kao majčina utroba?
Kakva može biti pjesma
zanjihane pšenice
prije žeteočevog pohoda,
ako su se naši putovi
poigrali zamršenim cestama,
zar ne težimo tada, baš kao djeca,
spustiti se toboganom mira,
ravno u želatinski zagrljaj ljubavi?
No, zar da se prašina
stidljivo sakriva međ' zvijezde,
kada se sjaj njezinog postojanja
zrcali na postanku
jedne velike praistočne želje?
Ne može se dolina suza
posložiti i ispeglati u kofer
slijepog utaživanja prizemnosti
u trenutku vječnosti
niti će se sutra zagrliti sa danas.
Ne isplati se pokušavati
svidjeti se svijetu,
ako nisi njegov sin,
jer posinovnik svijetla
ne baštini ovaj svijet,
niti sinovi ovog svijeta mogu ići
putem svijetle onostranosti.
Koje su granice za dušu
koja izabire biti bezgranična
koja se svjesno odlučuje
još ovog časa roditi se za svjetlo?
kad to uspiješ...
jednom kada naučiš ostati smiren,
dok oluje prijete,
gromovi tuku,
Zemlja izmiče pod nogama,
udaraju bubnjevi marš u duši,
svijet, kakav znaš, u trenu nestane,
odslužuješ neskrivljenu kaznu,
nepravdu trpiš,
poradi istine si gonjen,
tada, kada to uspiješ,
znaj, da si pobijedio
i sebe i svijet
i da uranjaš
u Božju blizinu...
kojeg li blažnstva
stremiti ka pobijedi !!!
naglas
zašto narušavaš
savršeni
tren tišine
govoreći
da me voliš
pusti
neka tišina
ostane glasna
kao i dosad
prije nego što si
kazao mi to
zašto ti tišina smeta
u melodiji njenoj
duša mi ujedno
žubori i mre
volio si me
i prije nego si
to priznao naglas
ma zaboga
reci mi
što ti je
smetala tišina?
na moru ljubavi
nema me
u tvom sjećanju
plodonosnoj želji srca
posrnulom pogledu
zvuk dječije suze
šapuće tiho na tvoje uho
zatrti trag neba
izgovoren
u dahu
ti znaš a ja sanjam
ti ideš korak naprijed
a ja stojim na mjestu
krenem li
pri hodu ću
povući za sobom
dugu
ovaj zagušljiv zrak
neće biti dovoljno snažan
izdržati težinu mog srca
plašim se
andjeli streme uspomeni
toj hrabrosti odvažnih
držeći se za ruke
rasuti po svijetu
u sjaju tirkiza
nema me
naša jedrilica
ne širi visoko jarbol
nema dio ustrajnosti
za jedriti
nepreglednim
morima vječnosti
galebovi slute
zalazak ljubavi
i plaču
