Koje su granice obrubljene
oko razmahanih krila orla,
sličnog duši koja je ponukana
uzljubiti stubište istine?
Tko nas i kako ograničiti može
kada smo mi sami
budući ogranci neograničenog
i posinovci neprolaznog?
Želi li se to možda, Sunce
okačiti na strujnu žicu
prije ljetne večeri
i zvuči li uistinu svemir
jednako kao majčina utroba?
Kakva može biti pjesma
zanjihane pšenice
prije žeteočevog pohoda,
ako su se naši putovi
poigrali zamršenim cestama,
zar ne težimo tada, baš kao djeca,
spustiti se toboganom mira,
ravno u želatinski zagrljaj ljubavi?
No, zar da se prašina
stidljivo sakriva međ' zvijezde,
kada se sjaj njezinog postojanja
zrcali na postanku
jedne velike praistočne želje?
Ne može se dolina suza
posložiti i ispeglati u kofer
slijepog utaživanja prizemnosti
u trenutku vječnosti
niti će se sutra zagrliti sa danas.
Ne isplati se pokušavati
svidjeti se svijetu,
ako nisi njegov sin,
jer posinovnik svijetla
ne baštini ovaj svijet,
niti sinovi ovog svijeta mogu ići
putem svijetle onostranosti.
Koje su granice za dušu
koja izabire biti bezgranična
koja se svjesno odlučuje
još ovog časa roditi se za svjetlo?
Post je objavljen 13.01.2019. u 14:19 sati.