nemaš pravo
nemaš pravo
pitati volim li te
otkrili te duge i prašnjave zastore
neka sunce osuši mokre trepavice
koje su ti noćas milovale snove
dok se mjesec šetao
iako nemaš pravo
spuštati našu ljubav
u zdenac svojih predrasuda
opraštam ti
zapis u zvijezdama
jedan korak do sreće
dijeli nas nocas
jutro bez riječi
moje odsustvo od tebe
a ti niti ne slutiš
koliko sam ti blizu
zastani na tren
osluškuj
evo već stiže
kotrlja se srce
žurno u tvoj zagrljaj
pjesmo moja
pjesmo
klikćeš u meni kao predaja
u zapešću dlanova
oblikuješ savitljivi plastelin
strpljiva poput anđela
dahom si mi bliska
razdijeljena
na lice i naličje sudbine
tik pred svitanje
srna tajanstveno lomi grančice
kada lovac vođen zlom stoji nasuprot
lampa svjetlom ne izgara
ako je studen neustrašiva utoliko
da košuljicu topline cijepa
pjesmo
moja si svojina
sunčana si naranča
cijediš se zrelo
u svakom ljetnom povečerju
cijeli suncostaj
treperi i zrcali se
na našoj ljubaznoj predaji
pogledaj
duša mi je proljeće
razmažena prijaznošću
da baš tebe volim
dopusti da te otpjevam
pjesmo moja
u satenskoj tišini
još uvijek snivam
polja glasnih suncokreta
slutim
nisu nam iste
sjene
tvoja je sunce
istočnog pogleda
moja je
glasna tišina
noćna melankolija
izlijeva se
kao slabost
u čaši
okorjelog vinopije
jedino jos tješi
mekoća fluida
tihi zvuk
piana u blizini
svira mi
note predaje
ogoljene
mojom spremnosti
u crvenoj požudi
hodaju zvijezde
na ljestvama
naših snova
odlažem
umorna čekanja
moja i tvoja
ljubav
tone
u oceanske dubine
tvoju šutnju
moje oči
pitaš me
Pitaš me,
koje je boje sjećanje,
od kakvog je to kroja satkana tuga,
koliko vremenskog prostora ima
između dva uzdaha?
Pitaš me,
zašto su gluhi šaptači noći
svoje usne vezali za vjetar
i koji je pravi tren,
da duša vrati dug za ljubav?
U pitanjima tvojim
njiše se vrijeme
opijeno našim zajedništvom
vinom sa okusom svih odgovora.
