ulomak iz romana "Majci na dar"
Rekao je: "Kćeri, nikad ne zaboravi odakle dolaziš i ne srami se biti to što jesi."
I doista, ne zaboravljam, nikad. Mijenjam stanice, gradove, pokrajine, državu, ali ne zaboravljam, a kako bih i mogla, kada je sve što sam doživjela uliveno i sačuvano u svaki atom moga bića, kroz vene mi teče Dunav, a u sjećanju se klati zlatno žito, u srcu ječe veliki zvona mog djetinjstva, čini mi se usklađjeni su s otkucajima bila.
Ne zaboravljam prašnjave lenije koje su točkovi mog bicikla svakodnevno doticali niti most sazrijevanja s okusom kiselih bobica, razgranate krošnje kao da je svaki list na sebi imao jednu priču koju pamtim, posebnu, a opet utkanu u cjelinu.
Ne zaboravljam vrijednosti usađene u mene, u tom siromašnom mjestu tik uz šumu, njezini zvukovi i šuškanje lišća starog oraha neumorno podsjećaju na trenutke upijanja spoznaja što život jeste, čak i sada kad tamo nikoga nema...
Ne zaboravljam suze zbog prevelike boli za ljubavlju one koja me na svijet donijela, a nisu joj dopustili da me pridržava tijekom odrastanja da ne posrnem... zato me pridržavalo Nebo....danas to Nebo znam izgubiti, ali uvijek ga pronađem, uvijek se sjetim tko sam, odakle dolazim, gdje idem i što sam sve prošla, da bih do ovdje stigla.
Bog mi je svjedok,u Njega se uzdam... i ne, ne zaboravljam...
ŽENA
Njezina svetost i njeznost bića ističe se, makar ju ona i ne isticala svojevoljno.
Njezin izgled i ponašanje, govor i duh kojim zrači, pokazuje da je drukčija.
Ona je sustvarateljica novog života, po volji Božjoj ima posebnu ulogu u društvu. Često je na meti tuđih raznih neurednih sklonosti i slabosti, ali ipak naposljetku njezin pravi sjaj pronađe put kojim bi se ispoljio van iz dobro čuvanog Hrama te tako cijelom svijetu pružio jasan uvid, a ponekad i divljenje o tome tko je ona.
Njezina hrabrost i snaga često puta nailazi na iščuđavanje i divljenje, a pogotovo kada novi život nastaje čudesnim i lijepim, ali bolnim putem.
Sve se svrhovito pokazuje kako je ona biće koje je početak i kraj.
Na njezinim je leđima težina društva, u njezinim su rukama čak tri ugla doma.
Da, ona je Žena.
pitaš me
Pitaš me
koje je boje sjećanje,
od kakvog je to kroja satkana tuga,
koliko vremenskog prostora ima
između dva uzdaha?
Pitaš me
zašto su gluhi šaptači noći
svoje usne vezali za vjetar
i koji je pravi tren,
da duša vrati dug za ljubav?
U pitanjima tvojim
njiše se vrijeme
opijeno našim zajedništvom
vinom sa okusom svih odgovora.
