ulomak iz romana "Majci na dar"
Rekao je: "Kćeri, nikad ne zaboravi odakle dolaziš i ne srami se biti to što jesi."
I doista, ne zaboravljam, nikad. Mijenjam stanice, gradove, pokrajine, državu, ali ne zaboravljam, a kako bih i mogla, kada je sve što sam doživjela uliveno i sačuvano u svaki atom moga bića, kroz vene mi teče Dunav, a u sjećanju se klati zlatno žito, u srcu ječe veliki zvona mog djetinjstva, čini mi se usklađjeni su s otkucajima bila.
Ne zaboravljam prašnjave lenije koje su točkovi mog bicikla svakodnevno doticali niti most sazrijevanja s okusom kiselih bobica, razgranate krošnje kao da je svaki list na sebi imao jednu priču koju pamtim, posebnu, a opet utkanu u cjelinu.
Ne zaboravljam vrijednosti usađene u mene, u tom siromašnom mjestu tik uz šumu, njezini zvukovi i šuškanje lišća starog oraha neumorno podsjećaju na trenutke upijanja spoznaja što život jeste, čak i sada kad tamo nikoga nema...
Ne zaboravljam suze zbog prevelike boli za ljubavlju one koja me na svijet donijela, a nisu joj dopustili da me pridržava tijekom odrastanja da ne posrnem... zato me pridržavalo Nebo....danas to Nebo znam izgubiti, ali uvijek ga pronađem, uvijek se sjetim tko sam, odakle dolazim, gdje idem i što sam sve prošla, da bih do ovdje stigla.
Bog mi je svjedok,u Njega se uzdam... i ne, ne zaboravljam...
