sa proljećem
Pospremi sva lica od kamena koliko ih nasljeđem posjeduješ u finu malu ružinu tajnu proljetnog cvata i gledaj kako se po oblacima šetaju naši tragovi, nepomućeni, neslućeni...
U mnogočemu sam do sad pokleknula, ali sa tobom ostvarujem svoju bajku oslonjenu na osovinu svemira ... našeg svemira.
Tvoje su nijanse okupanosti Suncem tek igra u kojoj tražiš moje usne, rumene trešnje u punoći slasti.
Traziš, jer si svjestan, da samo tvoje ubiranje voća zabranjenog za druge posjeduje nesagledivo čaroban prikaz velikog platna, uzduž godina, platna prepoznatljivog našim bezbrojnim zajedničkim trenucima sa Proljećem ili bez njega.
Ružičaste stepenice od trešanja i svilene koprene našeg ljubavnog zajedništva sušta su oprečnost sivilu svijeta koje nas uporno pokušava preplašiti i uvjeriti, da smo sanjari nedostojni modernog vremena u kojem koračamo, lišeni pažnje onih koji kroje i misli i sudbinu, oslobođeni od svih modnih detalja, možda i jesmo, no neka to bude velika čast sanjarem biti i umijeti sanjariti o nečem neprolaznom i vječnom, sa uporištem na ljubavnom pragu otvorenih vrata svima onima koji nam se žele pridružiti i biti slobodna djeca.
Zapleti ruke u oblik koji nas spaja i osluškuj kako nam srca kucaju istom melodijom, da, nezaboravan si i zato si poseban.
Pozitivan kaos od staklenih ogledalaca na mom dlanu besprijekoran je govor zamršenih jezika oko nas, čini mi se i oni se rado ogledaju u našoj djetinjoj radosti duha i oni se nesvjesni svoga apsurda križaju sa svemirom i komadićima ogledala koje pažljivo držim, polegnutima na svom dlanu ne bi li ih istina otpuhnula.
Razvrstat ću pažljivo ogledalca, poredati ih po veličini prije, nego li zarudi praskozorje.
Nije sve slomljeno čak ni kada se takvim čini, sa Proljećem ili bez njega...
