kad utihnu zvona
vjerom osunčanim
prostranstvima
trpljenjem prikazanim
životom
ukorijenjenim
duboko u srce čovjeka
sakrila se pjesma anđeoskog kora
sva spokojna sniva
kao bistar izvor iz Božjeg oka
ističe u nepregledne žive vode
na našim vrelim dlanovima
i umornim leđima
miris prolaznosti
nemilosrdno svojom vanjštinom
posjećuje dušu zagledanu u vječnost
čineći tako da u njoj tutnji plač
ona sluti daleko je dom
sunce je promrzlo
u krletci jedinom mjestu koje poznaje
postavljeno u nju od onih
kojima glasan smijeh smeta
ono će žalosno utihnuti
u zamračenim perivojima
ispraznih srdaca
bez Boga
bez Ljubavi
na kišnom kamenu
po kojem koračaju utrnula stopala
onih koji su izgubili znakove prema nebu
usnut će zauvijek ljepota
sva lijepa i nedostižna
pustit će istinu
ovaj posrnuli naraštaj
da kao siroče luta i nada se
kako će ju sinovi nove zemlje usvojiti
i nebo će pustiti suzu
u onaj dan
kada utihnu sva zvona
