VUKOVAR - MOM RODNOM GRADU
Svijeca nije napravljena da bi stajala negdje u ormaru, ona ima svoj zadatak.
Njen zadatak je da gori, izgara do samoga kraja, jer samo na taj nacin sirit ce oko sebe svijetlost koja se razliva po mraku ostatka prostorije.
Ona svijeca koja ne izgara ostaje u mraku.Tako je i sa covjekom. Postoje svijece koje izgaraju polako, no postoje i one koje brzo izgore.Covjek je stvoren da bude kao svijeca koja izgara i daje svijetlost. Onaj covjek koji ne nudi gorljivost svoga nesebicnog sebedarja, promasit ce svoj zadatak zbog cega je stvoren.
Danas na poseban nacin spajamo ove dvije spone-covjeka i svijecu.
Danas su u bliskom zagrljaju, koji se pomalja kroz citavu vjecnost, da bi nama bilo svijetlo koje nam pokazuje put ka spasenju. Bez ovog svijetla, bojim se, da nije moguce zakoraciti ni prvu stepenicu ka Nebu..
Danas se sjecamo proslosti iz koje se iznjedrila neka nova drzava, neki novi klinci, nove ljubavi, neke nove uspomene, novi heroji.....
Postane ti srcu drag, netko koga nikad nisi vidio, niti ti je bio prijatelj, ali osjecas povezanost sa tim dusama, osjecas zahvalnost, i podizes molitvu u nebesa...
Pokusale su neke siromasne duse, oskvrnaviti neciju svetinju, opustositi necije plodonosne ravnice, spaliti necije uspomene,usutkati zvuk tambura i namjesto njih prekinuti muk hladnim oruzjem..
Pokusali su, ali nisu uspjeli, Vukovar se nije predao iako je pao, i dokle god je kucalo ma samo jedno Vukovarsko srce, Vukovar je zivjeti nastavio....
Sada opet siromasne duse zele oskvrnaviti junaka podignutog iz pepela, ali ne prepoznatljivom agresijom protiv koje je Vukovar naucio kako se odbraniti, nego, tiho, ubojito i podmuklo preko emocija i rana koje su i dalje otovrene, i kao takve zjape na studenom suncu i krvare.....
I danas, nakon toliko godina....Necije majke, zene, sestre i kceri jos uvijek nisu pronasli svoje najmilije...
Ostri zrak uspomene ne zeli otkriti tajne grobove, iz kojih progovara krik mucenika u zelji da ih se nadje i dostojno isprati...
Vukovar jeste grad vukova, ali onih vukova koji su svoju nevinu krv ostavili u snijegu cije tragove i danas prepoznajemo, oni vukovi koji su se borili hrabro protiv drugih zvijeri..
Da bi mi danas imali sebe, jer da nema Vukovara ne bi bilo ni nas...
Vukovar je i moj rodni grad, davne osamdeset i neke...Moj heroj i mucenik....
Ponekad mi se cini da svi putovi koji vode u druge zemlje, u nove zivote, naposljetku, svi ti isti putovi vracaju prema onome mjestu koje me je u svojem krilu prvo docekalo, dok su jos lipe nesebicno cvale, dok su konji vrani radosno galopirali slavonskim ravnicama,dok je vjera bila zvijezda vodilja,dok su jos zime bile neobojane krvlju,samo je bjelina isijavala iz snjeznih pahulja na suncu, kao i ljudskih srdaca, spojenih u jedno veliko kucajuce i svemirsko, pa cak i za one koji su ga iznevjerili, mrzili i koji ga jos uvijek gaze....
Na mom je stolu bijela svijeca,u u njenom vosku vidim sjene palih boraca,koji se mole za nas, osmjehuju nam se, i cekaju da Ljubav ponovo ozivi......
