Tebi ljubavi....
Voljela bih da mogu da te prelijem osmjehom....
da ti u oko pretocim ovaj moj iskricav sjaj
koji kroz osmjeh zazivi kad ti se spomene ime....
da ti stocim jos smjelije pogled sa jasnim podstrjehom
koji vidi pocetke i nepriznaje kraj....
kako da ti ga predam?
nepostoje te rime....
kako sve da prenesem kad putevi nepostoje....?
nazirem samo drhtaj kao dah treperav sneni
u ono nemusto vrijeme kad noc smjenjuje dan....
i vec mi sve nade streme put tog tananog zracka
koji se niotkud razli u niti zute boje....
i osmjeh puce u meni poput zrelog maslacka
i ode nosen necim da ti oblije san....
voljela bih da mogu svu ljubav da ti prenesem
taj oblak beskrajne ceznje i njeznosti i topline....
da se duz zlatnih niti sva moja ljubav raznese
i raspline po Tebi i nastavi da tece....
da obavijem ti sve bi najculnije dubine....
prizivam bljedo vece protkano zutim sjajem
dali je ovo vec bilo ili ce sve tek da bude?
svejedno....
ljubav mi tece i ja bih samo da dajem
dok se jucer kroz danas u isto trajanje slilo....
dali ce stici do Tebe?
ne....nesumnjam vise ni trena....
u meni ceznje ima da porusi sve planine
u meni njeznost snena jaca od svih morskih plima
uz nebo ljubavi grije i gazi sve daljine....
samo se pitam tiho dok niti saraju sne
"hoce li zaista moci da ti prenesu sve....?"
voljela bih da mogu da ti dotaknem lice....
da te usnama svojim toplo osjetim zudim....
da talasava vatra u dubinama mojim
kroz dodir izroni negdje gdje skupa s Tobom postojim....
i da svojom toplinom i tvoju vatru budim....
negdje u odbljesku zlata moj dah se mjesa s tvojim
kroz neke zuckaste niti osjecam tvoju kosu....
dok modro kasno vece tvoje mi tijelo krije
pocinjem da postojim kroz zlato koje se prosu....
i nije sve ovo varka....
ja sam ti dala sebe svu plam sto iz mene lije
vrelinu svakog mog kutka....
i nije mi vise bitno dali sam ja jos ja
ili postojim kroz tebe dok je tog vjecnog trenutka....
moj pozar obojen zutim....
znam da do Tebe stize jer s tvojim plamenom sluti
zasto mi nisi blize....?
odraz sunca u meni toplina koja me grije
i zudnja i dah sneni dok strujimo u jedno....
i meki odbljesak snova sto se treperi i smije
i cini od zajednistva sve drugo manje vrjedno....
i sve drugo sto saljem kroz ove zlatne niti
sve ono sto imam do cega mi je stalo....
nisu dovoljni u biti....
ne dopiru istim sjajem....
jer....
koliko god da ti dam jos toga u meni ima....
koliko god da dajem u meni je jos dosta ostalo....
koliki god bio zuti sjaj jos veca postoji plima....
I ZNAM DA TI NISAM DALA DOVOLJNO DA JE SVE TO MALO....
|