1001 nebuloza

<	lipanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

svasta nesto.. nebuloze

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Blog.hr
Blog.hr
Anouk.nl
Charlieps-irishpub.at
Gaavienna.com

..mala obrada..

Johnatan je volio more. I sunce. Obozavao je plutati na povrsini mora dok mu sunce svojim vrelim zrakama zivota miluje tijelo i dusu. Ali nikada nije uzivao kao tog dana. Dana kada po prvi put na mjesecinom obasjanoj povrsini mora nije bio sam. Drustvo mu je pravio Luc, njegov nikada imani prijatelj za kojim je zudio cijeloga zivota. I sto je jos ljepse, to nije bio On, vec Ona. Ona je bila nesto potpuno novo u Johnatanovom zivotu. Nije da do tada nije uzivao leteci od stijene do drveta, dizuci se na krilima vjetrova visoko ka oblacima da bi se tren potom sunovratio ka srebrnim ledjima ribe koja su se ljeskala nekoliko metara ispod povrsine, ili kljucao ukusne bobe i plodove koje je nalazio, nekada i sasvim slucajno se spustivsti na prvo drvo poslije napornog leta. Ali Ona je bila nesto posebno. Nije bila poput njega, koji je sebi podrezao krila da bi dosegao njegovoj vrsti neslutece visine i brzine, bila je potpuno drukcija. Letjela je sirom rasirenih krila, napetih vjetrovima koji su je nosili od Istoka ka Zapada, od Sjevera ka Jugu i natrag. Ali ona je mogla letjeti poput njega, nadici ogranicenja prirode i bez kirurskih zahvata poput onih kojima se svojevremeno dragovoljno podvrgao Johnatan kako bi dosegao brzine o kojima nije mogao niti sanjati bilo koji drugi pripadnik njegove vrste. Kada ju je prvi put ugledao kako lebdi na JugoZapadnom vjetru iznad Planina, Johnatan je znao da je sreo nekog posebnog pripadnika svoje vrste, vrste od koje je vec odavno digao krila, zaleci sto se majka priroda uopce tako okrutno poigrala s njime, dajuci mu ovozemaljski oblik u tijelu jedne zaostale i prema Johnatanovim mjerilima prilicno beznadezne vrste, vrste koja moze samo sama sebe istrijebiti, prije nego sto Priroda izbrise njeno postojanje ispravljajuci kao i uvijek svoje pogreske.

Naime, nije vjerovao da moze sresti nekog poput sebe na mjestu poput ovog. A ipak, pored njega, skoro ga prestizuci za kljun, siva pernata munja je odnijela sa sobom njegov pazljivo birani rucak. Na trenutak je od zaprepastenja izgubio kontrolu i umalo se punom brzinom zabio u sumu morske trave ispod sebe. Pojurio je ka povrsini ne zeleci se tek tako odreci ovog obroka. Medjutim, gore nije bilo nikoga. Sunce na zalasku se ogledalo u bonaci. Dugo je kruzio iznad pokusavajuci shvatiti sta se to desilo tamo dole, na dubini koju je zahvaljujuci prepravkama na svojim krilima jedini bio u stanju dosegnuti. No to je ostalo tajna. Iscrpljen i gladan ljutitio je klepetnuo krilima i uputio se ka Devetom krugu pakla, kako je s prezirom obicavao nazvati hrpu unistene i nepoznate, cesto otrovne hrane koju su zajedno sa mnostvom opasnih zamki iza sebe ostavljala... Tog trena je shvatio da nije sam.

Plesali su do zore. Njihova tijela su se spajala u jedno prateci ritam duse. Sa divljih vrhunaca su se sunovracivali ka pitomim dolinama da bi potom naglavacke zaronili u ledenu brzu vodu nabujale planinske rijeke. Rijeke koja ih je nosila sve brze i brze do vodopada koji je zavrsavao u mirnom bistrom jezeru, na cijem drugom kraju je pocinjala siroka tiha rijeka po cijoj su povrsini plutali uzivajuci u neopisivim predjelima koji su plovili pored njih sve dok se nisu nasli na prekrasnom srebrnom sprudu na obali Mora. Kad je sunce pocelo da przi svojim nemilosrdnim zrakama posli su dalje u potrazi za hladom. Ali ni duboka sjena borova nije mogla ohladiti njihovu strast. Poceli su shvatati da su stvoreni jedno za drugo, da su nekom cudnom silom te noci spojeni u jedno, po prvi put osjecajuci puno zadovoljstvo cjeline, o kojoj su kao i svi do tada samo sanjali, nesvjesno slazuci u glavama slike onoga o cemu su do tada samo slusali od svojih starih, u brojnim predanjima o postanku i svrsi postojanja neba, zemlje, vode i sebe samih. Iskonska zedj za novim je u trenu zauvijek utazena. Jer konacno su sagledali krug, dozivjeli svaki od njegovih 360° i nasli se na pocetku novog zivljenja, zivljenja u kojem je do tada beskrajno prostranstvo njihovih nemirnih dusa postalo samo tocka, centar svemira iz koga je i najudaljenija zvijezda bila tu, nadohvat ruke, tako draga i bliska, kao i svaki djelic njih samih.



Svanulo je jos jedno prekrasno jutro iznad Oceana. Sunce se pomolilo iznad planinskih vrhova obasjavajuci svojom bljestavom svjetloscu malo ljubavno gnijezdo na vrhu bora. Johnatan je otvorio lijevo oko i skocio kao oparen. Gnijezdo je bilo prazno.
Sunovratio se ka podnozju bora sudarajuci se sa granama dok nije sletio na tlo. Oteo mu se uzdah olaksanja kada je ugledao Lucy. Ali istog trena je osjetio tmurne oblake koji su se strelovitom brzinom priblizavali sa sjeveroistoka. Osjetio je oluju u njenom drzanju. Stajala je nepomicno na jednom ovecem kamenu obraslom mahovinom i gledala u valove koji su se bjesomucno razbijali o stijene, rasipajuci se u tisuce kapljica. Johnatan je dobro znao sto ceka. Prva kapljica koja padne na nju ce biti znak da je zadnji cas za polazak prije nego oluja ucini putovanje previse opasnim. Lucy je morala odletjeti natrag ka svome jatu, jer tamo su je cekala mnoga gladna usta i mladunci koje je trebalo nauciti letjeti prije nego sto sa zimom pocnu duvati orkanske bure koje svaki let cine nemogucim. Oboje su znali da ce sigurno opet sresti. Ali njihova srca je razdirala nemogucnost da sa sigurnoscu utvrde kada ce to biti. Po prvi put u zivotu Johnatan je osjetio istinsko zaljenje zbog svoje slobode, slobode koju je inace obozavao, slobode koju je imala i Lucy. Slobode koja je bila nesto najljepse u njihovim zivotima. Slobode zbog koje nikad nisu mogli znati kuda ce ih odnijeti mocni vjetrovi slijedecega dana. Jer ni jedno od njih nije moglo odrediti mjesto i vrijeme slijedeceg sastanka, a da time ne promijeni bit svoga postojanja. SLOBODU!

--------------------------------
free as a bird yea yea yea
to catch me is to catch a lepricorn...
--------------------------------------

--------------------------------------
OVO NIJE STVARNOST
OVO JE SAMO UKRADENO VRIJEME!
---------------------------------------

to resist is to piss in the wind :)