telesaur

Ljudi su zamorni. Isključim se u 9-oj sekundi, a kad sam u boljoj formi čak i prije. Kažu da je bitna nadarenost ali i ponavljanje čini čuda. Primijetih. Ne komunicira mi se. Dimni signali bi možda bili zabavni ali onda bi me optužili i za posjedovanje vatre. Kao da to ne može ići jedno bez drugog?! Svinjarija! Povremeno ipak zarežim jer sam čula da je čovjek čovjeku vuk, a rijetko i prijatelj. Neka izgleda kao da sam u toku. Bar u jednom slučaju.

Kad se želim smijati (otprilike uvijek) družim se sa sinom. On još nije odrastao pa osim što je zabavan i pravi je prijatelj. Nikad si ne režimo. Recimo ja se jako bojim mesnica pa kad moram ići u on uvijek ide sa mnom i drži me za ruku. Nekad smišlja smiješna pitanja kako bi se prestala bojati. Nekidan me tako u mesnici upitao "Mama, jeli ono glava od dinosaura?". Kako mu ne volim govoriti "Ne" umjesto toga upitah "Gdje?". Pokaza mi na veliku glavu netom odrubljenu s nečijeg vrata. Mesar je taman unutra ugurao ruku i izvukao hrpu moždane mase. Učinilo mi se da je dobar trenutak za pobjeći ali me sin čvrsto uhvatio za ruku i strogo pogledao. Četverogodišnjaci znaju biti strašni. Ispalo je da je mozak za tetu ispred nas. Shvatih. Zamijenit će ga. Nisam znala da se i to već može. Dugo nisam silazila među ljude. No to je podosta toga objašnjavalo pa prema do tada doživljenom zaključih da je jedina kompatibilnost zasad ustanovljena na relaciji tele - čovjek. Iako sam u par navrata posumnjala i na kombinaciju svinja - čovjek te kokoš - čovjek. Konačno odgovorih sinu da mi mesar sliči na tiranosaura ali da je ono na stolu najvjerojatnije telesaur. Pravio se da mi ne vjeruje za tele. Poprilično uvjerljivo. I poprilično shvatljivo. On telad viđa jednako često kao i dinosaure. Ne računam ove što su već zamijenili mozak.



Nagrdno pitanje : Nešto je izgubila/o? (ako da - što?, ako ne - kako to misliš da ne?) :)