Vol san

""Vidi krokodil!" - uzviknuo je moj mali dječak kad je prvi put uživo vidio zvijer ovdje prisutnu na slici.

Tad pomislih kako je lekcija o (ne)bitnosti veličine u programu za kojih 15-tak godina no prevarih se jer mi je nekidan zadovoljno rekao kako mu se čini da mu je pišonja malo narastao. Muški valjda još u prenatalnoj dobi mantraju "samo da imam velikog, samo da imam velikog" ili kriziraju na temu " o ne, ova noga još uvijek raste, a zašto je pišonja ostao tako mali??".

Dočim je jednog hladnog zimskog jutra kad se dah pretvarao u paru bez panike objavio: "Dimi mi se iz usta."
Krepavajući od smijeha priznah mu da se dimi i meni pa smo tako neko vrijeme hodali ulicom veselo se dimeći.

Zašto odrasli postanu tako dosadno predvidivi?

Sad je već veliki, za koji dan će napuniti 4 godine i pričamo o ozbiljnim stvarima. Nekidan me pita da zašto on još nije dobio brata ili sestru. Rekoh mu da ih još nismo napravili. A od čega se prave? - sasvim očekivano će on. Da ne ulazim previše, izvadih se malim zaobilaskom pa mu rekoh da ih naprave mama i tata. - A mogu li ja gledati dok mi vi radite brata? - za prenerazit će on. U šoku te nevjerici dosjetih se Svenepostojećeg pa pomislih glasno u sebi "o, Booožeee, u priručniku za preživljavanje potomačkih pitanja ovo pitanje nije stajalo niti u poglavlju "Sa 35 godina". Spontano mi je došlo da se upitam što me tek čeka dalje, osim gomile neobuzdanog smijeha??