ko prase u blatu

Čini se da je neke stvari ponekad potrebno jednostavno izreći. Danas sam pogledala Avatar. Jupiiiii! Iznebuha nam se pojavila jedna baba pa smo je isto tako zaskočili čuvanjem mladunčeta. Pristala je. A tko ne bi kad je mali neodoljiv na majku mu? Khm. Zanimljivo iskustvo dočim kad je iz trećeg reda malo poslije boli vrat, no zato sam ih sve u filjmu mogla bez po muke poškakljat po gujci. U neko doba je prekinuto prikazivanje i sjedili smo u mraku, ne nije to bila ona predviđena pauza od 15 min to je došlo poslije. U ovoj prvoj smo samo sjedili u mrčini dok djeca, a bilo ih je 80% nisu počela od dosade prekopavati po džepovima. I našlo se tu svega. Džepna superultramega jaka svjetiljka je bila najveće otkriće jer je sretni klinac koristeći šaku i svjetiljku krenuo činiti sjene raznih oblika po platnu. Zabava zagarantirana. Odrasli se u mraku obično prihvate pravljenja djece zato što su krajnje nemaštoviti. Toga bi se svaka budala mogla dosjetiti. Klinci su dočim vrlo domišljata i maštovita stvorenja, daj im mrak i oni će već po džepovima naći nešto što će mraku razjebat konjcepciju.

Radnja filma je predvidiva, na pola filma, moja bolja polovina i ja smo si ispričali što će biti do kraja i do u detalj smo točni bili. No ionako nismo išli zbog radnje nego zbog naočala i pipkanja avatarove guze po zraku. Ne on, ja.