|
|
| < | kolovoz, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
devojčica. trinaestogodišnjakinja. zaigrana. vesela. tužna. ljuta. šarena. luda za starkama, žutim majicama, sivoj i narančastoj boji, zvjezdicama, tweetyem, pon i ziom, keroppiem i još mnogo čime. vrckasta. djetinjasta.
barbika
inkakid8
karmen
kid in love
luce
miss s.
podravka
željkec
25.06.2008. u 19 h i 02 min sam napravila ovaj blog koji upravo čitaš.
Sunce kad u moru svoje zrake kupa pletuć' zlatnu čipku svuda po modrini, mašta bujna tada morem mojim plovi, želje se isnovi gube u daljini.
Obitelj je bila okupljena oko stola: čekali su najmlađu kćer koja je kasnila iz škole. Napokon, djevojčica zadihana ujuri u kuću:
-Oprostite što kasnim. Moja je prijateljica pala s bicikla i ostala sam da joj pomognem.
-Da joj pomogneš!- naruga se brat. -Kako da joj pomogneš kad nemaš pojma o biciklima!
-Nisam joj pomogla popraviti bicikl, pomogla sam joj plakati!- odgovori djevojčica.
Ola.
Nadam se da ste pročitali pjesmu.
Ona me inspirirala za ovaj post.
Ovako.......prvo se ispričavam što nisam pisala. U zadnje mi se vrijeme to često događa, ali ovaj je put kriv internet. Napokon sam dobila normalni internet! hEh... ali, dobro, vratimo se mi na našu temu posta.
Ona me djevojčica baš nagnala na razmišljanje. Prisilila sam se razmišljati o svojim prijateljima. Ali, ne govorim o prijateljima, već o pravim prijatlejima. Shvatila sam da moji pravi prijatelji nisu iz razreda. Zasada bih mogla reći da ste mi jedini pravi priajetlji vi. Vi koji mi kommate. I Vas volim najviše na svijetu. I tako mi je drago da smo se našli. I mogu vam reći da ste mi nedostajali. =) Vi ste tu uvijek kad mi trebate. Vama se izjadam. Nikome ovo što pišem na blogu ne bih mogla reći u lice. Takva sam osoba. Izvana se činim tvrdoglavom i odlučnom, ali iznutra, ja mislim da sam vrlo krhka i osjećajna. Osjećajna stvarno jesam jer se rasplačem čim mi netko uputi krivi pogled...hEh.. Silly me. ALI TO SAM JA. I niko to ne može razumijeti osim vas.
Sad se vratimo na priču.
Kad naši prijatelji padnu i kad su slomljeni, slomljeni kao ljudi, a ne kao bicikli, nitko zapravo ne zna kako da im pomogne.
Nema jednostavnoga popravka kojim možemo srediti tuđi život.
Ključ ovog posta je u ovome: Vi ste moji pravi prijatelji i znajte da ću ja vama pomoći plakati kad vam god to bude trebalo.
p.s. razlog promjene adrese – trebala mi je neka promjenica u životu... ne znam kako da vam objasnim... čudno je to... ova mi se adresa čini prikladnijom za mene i moje osjećaje. Slobodna sam koliko god hoću i samo mi je nebo granica... Mislila sam vam reć da je neko iz mog razreda dozno za moj blog, a ja ne želim da dozna, ali to je laž. Jer nitko nije dozanao za moj blog od neželjenih ljudi... još...
Mara Bubamara šalje cmokonju njezinim pravim prijateljima 
