ponedjeljak, 24.12.2007.
Gitara
Beč, prije rata. U vrijeme kada je gazda Dancing Bear-a prodavao kasete na Cvijetnom Trgu, Zvone Boban napucavao murjake nogom u guzicu a crtači zemljovida pokušali podijeliti ondašnju državu na turneji "Titovim stazama revolucije". U trenutku kad sam otvorio vrata omanjeg dućana u bečkom starom gradu, za to sve me je generalno živo bolio kurac.
Dok su vrata iza mene izgurivala gradsku vrevu iz dućana, moje provincijske zjenice širile su se do granice bola. 50 kvadratnih metara zida bilo je popločano gitarama svih vrsta, između kojih sam pronalazio jedan po jedan dragulj koji je kao nešto najnormalnije na svijetu visio okačen na nekakav jebeni ekser...
Izašao sam iz radnje četiri sata kasnije u nevjerici, čvrsto stišćući uza se dragulj u najobičnijoj futroli, jer majčina godišnja ušteđevina u godini dok sam ja služio narodu nije bila dostatna još i za pošten kofer. Prve akorde sam odsvirao u busu punom švercera na graničnom prelazu, kako ne bih morao platiti carinu.
Prošla je ona otad sa mnom puno. Svjedočila nabacivanjima na tulumima na Savi, gušila nostalgiju u danima kad je dom bio granatama daleko. Zbog nje sam bio pozvan na dernek sa svojim kumom (sretan rođendan kume, jebiga ja opet zaboravio...) negdje oko Kvatrića, on je trebao biti baren, a na kraju bijah ja zbaren na narednih 15 godina.
Svirala je ona i "Ne klepeći nanulama", mojoj rahmetli majci nekoliko dana prije nego je zauvijek otišla. Bila je jedino sredstvo za umirivanje moje kćeri, koja bez "Jedine moje" i "Ne želiš kraj" ni pod razno nije htjela u carstvo snova. Bila mi je tihi, vjerni saputnik svih ovih godina, u kojima sam preživio rat, promijenio tri putovnice i tri domovine.
Prije nekoliko dana sam je u naletu bijesa razbio do u najsitnije komade.
Sad mi je i od nje ostala samo uspomena.
