srijeda, 28.03.2007.
Nikad nisam vidio Mostar
Fakat. ne lažem. Matere mi. Ni stari ni novistari most.
Kao primjerni potomak socijalističkog društva proputovah čitavu Bosnu zbog kojekakvih takmičenja - Titovim stazama revolucije, poznavanje saobraćajnih propisa, smotre Narodne tehnike, susreti radioamatera, horovi, takmičenja iz matematike i informatike, Male olimpijske igre. Bilo me je u Tesliću, BanjaLuci, Sarajevu, Jajcu, Maglaju, Pucarevu (sadašnji novi Travnik), Zenici i šta ti ja znam gdje. Samo ne u Mostaru. Nikako dalje od "i", da vidim i tu Hercegovinu i Neretvu, hladnu vodu.
I otisnuh se prije par godina iz moje rodne Krajine prema moru, samo naopako, putem AVNOJ-a. Danas se tih 166 kilometara između Bihaća i Jajca sigurno adekvatnije zove, ali ja fakat ne znam kako. I krenusmo tim putem, Ford, Crvena Jabuka i ja. I prelijep sunčan dan, u ruksaku jogurt i vrući buredžici, napravila tetka za puta - ako ogladnim.
Još donekle i poznato Medeno polje, na kojem još uvijek stoji (razjeban) avion partizanske eskadrile, i niko ne živi. Prolazim Bosanski Petrovac, Ključ, Mrkonjić Grad, kolijevku bosanske državnosti. Kakva kolijevka, takva država, razmišljam gledajući oronuli muzej. Prolazim Jajce, vijugam kanjonom Vrbasa i ulazim u Donji Vakuf. Navraćam do rodbine, ne prepoznajem haman nikog, nisam bio od prije rata. Popih kahvu, i krenuh prema Bugojnu. Tu još nikad nisam bio.
Podilaze me žmarci. Kao kad vam kažu da ćete upravo upoznati sestru koju nikad niste vidjeli.
Negdje prije Bugojna stopiraju dva tinejdžera. Ovim čupavcima niko osim mene neće stati, pomislih, i skrenuh na autobusno stajalište. Kuda, momci? upitah otvarajući prozor. U Jablanicu kažu. Upadajte, ako nećete pješke, takvima vam niko neće stati našalih se. Krenusmo.
Razgovor mi stišava nemir dok napuštamo srednjebosansku mješavinu veleprodaja, prirode i loših cesta. Dva novopečena rokera još pod utiscima prvog koncerta Zabranjenog Pušenja i Open Air festivala. Pada mi napamet Nele na zvučnicima i moja ekipa koja u horu na bini s njim pjeva Zenicu blues. Bio sam tu negdje star kao njih dvojica. Ironija sudbine. Zaustavljamo se na brani ispred Jablanice. Rodbinske veze funkcioniraju, vode me na samu branu. Ukroćena i osedlana ljepotica teče kao potočić negdje u dubini. "Haj'mo", rekoh odsutno.
Ostavih čupavce ispred kuće. Neispavana mater izađe iz kuće, pa odahnu kad rekoše da sam ih samo dovezao, i da je sve u redu. Nudi me kahvom i ručkom, branim se da nemam kad. Kćerci mi je danas rođendan.
U kanjonu Neretve gledam branu za branom i cestu koja se bezuspješno upinje da pokaže nadmoć nad prirodom. Umirena zelena rijeka bezdušno čeka da bude iskorištena. I još samo kamene litice isklesane njenom snagom svjedoče koga su to ovde ljudi u kajase upregli. Otkud nam pravo? Bijes mi navire u lice dok u nevjerici vrtim glavom. Ne bacaj bisere pred svinje, reče jednom jedan moj profesor. O kako istinito. I dok Dražen Ričl tjera kišu s prozora, borim se sa knedlom u grlu.
Dolazim na mostarsku obilaznicu, ispod mene podijeljeni grad. Želja da ga vidim okopnila je. Stajem na benzinskoj, kradu me za dvije marke. Šutim, plaćam. Sjedam u auto i mjenjam CD. Odlazim put mora, u smiraj vrelog ljetnog dana.
I eto, do danas nisam vidio ni Mostar, ni most. Možda jednog dana budem bolje volje. Trebao bih požuriti, prije nego neko ne izveze Neretvu. Export, moderna riječ, za lopovluke stare.
ponedjeljak, 26.03.2007.
Moderna komunikacija na bosanski nacin
Nije montirano, mail je originalan. Imam tetku, nema je Europa!!!To, tetka!!!
Draga moji,
Mislim da je ovo sesti put da vam pisem.
Neko vece vam pisao K. na engleskom jeziku i kad je taman htio poslati, pojavi se autodiskonekt i nista. Pogasimo, sve ponovo odradimo i isto nam se desi.Onda je on lupao sakama od jastuk kako je bio ljut, a mi mu se smijali. Onda nam E. iskljuci taj auto diskonekt, ja napisem ponovo, ha a on se "zamrznu" pa ni tamo ni ovamo. Onda nam je puko film i odustali smo.
Ja ponovo drugi dan imala problema, da ne duljim, da bi juce uspjele poslati i bila hepi. danas upalim kompj. a meni se poruka vratila nazad. Pa mozete misliti! E. pregleda u cemu je fazon, a ja umjesto kod mejl adrese na kraju umjesto "de" napisala "net". Pa to je nezapamceno sta mi se izdesavalo. Opet danas pokusam, opet zamrzne, nazovem vas ne telefon, niko se ne javlja.
I evo nadam se da cu MOZDA sad uspjeti. M. voli Bajern, a K. voli paurendzers (najvise voli zeleni) i voli supermen.
Volimo vas, ljubimo, pozdravljamo...
ponedjeljak, 19.03.2007.
Pun kurac
Cigo: Drug kapetan, će me pustiš kući da pravim deca...
Kapetan: Ne može, još si na obuci.
Cigo: Drug kapetan, ću napravim sina, bude isti ti!
Kapetan: Ma nemoj molim te, otku si tako siguran?
Cigo: Pa PUN MI TE JE BRE KURAC...
Zanimljiva teorija. Nije Cigo ni tako glup, k'o što mnogi misle.
Na ovaj post me ponukao mamin sin, svojom (fakat pismenom) recenzijom novog albuma Hladnog Piva. Politički angažiran rock. Imati muda, a ne koristiti ih (samo) za jebačinu. Vrsta koja izumire.
Šta znači danas biti politički angažiran? Snimiti dokumentarac i s njime zaraditi par miliona? Teško. Ili dovući par kartona knjiga u sarajevsku biblioteku i slikati se sa bosanskim pasošem? I još kaže Bono, da se svi čude kad ga izvadi na granici. KOJOJ GRANICI, HEJ!?! pa ne može ni u Sloveniju s njim. Ali manimo to.
Došla su vremena za prilagođene. Podobne. Poslušne. Ovisnost o kvaliteti života pokazuje se kao elementarni šeraf za cjeđenje svega pobunjeničkog. Ne riješiti ga svega, nego mu mrkvom mahati ispred nosa, i pustiti ga da gricne tu i tamo. I mi trčimo, svako za svojom mrkvom, dok nam noge ne usahnu i duša ne ispadne. A onda od nas kobasice, i daj novog tovara. A taj novi jedva čeka, ponosan na svoj uspjeh i kredite koje će njegovi potomci moći otplaćivati. Najbogatiji je, o paradoksu, onaj koji nema ništa. Jer nikom nije dužan, a za iće i piće će se uvijek nešto naći.
I da je sve više podobnih, krivi smo mi sami. Jer nam ih je pun kurac, pa množe li se, množe.
Odoh na pivu.
Svako dobro.
utorak, 13.03.2007.
Pismo starom
Zdravo stari!
Prođe podosta vremena otkad ti se nisam javio. Ne stignem od silne vožnje lijevom stranom životnog autoputa. Ali dobro sam. Uglavnom.
Kako se ti i mama snalazite tamo? Je li sad barem zrno mirnije, ili si još uvijek onaj stari "živac"? Za tvoje me ne pitaj, znaš njih, i znaš mene.
Nisam ti pisao da si postao djed. Ima već pet i pol, visoka je već metar i 20. Vesela je, rado pleše i pjeva, dijete kakvo se samo poželjeti može. Prava je curica, može provesti sate stvarajući nešto kreativno. Od svega najrađe ide na klizanje, kaže da će kad naraste biti "ledena princeza".
Vodio sam je prošle godine na Unu. Bila je oduševljena rijekom, lađom i ljudima. Iako tetku i tetka voli, teško joj pada pričati na našem jeziku. Da ste vi tu, bilo bi sigurno drukčije.
Rekla mi je nedavno da sad, kad vas više nema da se brinete o meni, da će to ona činiti. I da će sve učiniti što kažem, ali da je ne smijem ostaviti.
A ja ne mogu više...
Svako dobro,
tvoj sin.
