& Ambis &
"Duša mi je iscjeđena od prividnih andjela i ostavljena da se suši tu na zemlji, prazna duša, ali vidite to je moja duša i volim je. Čovjek tako lako klone, suviše lako i tako često.
Moram proživjeti svoj život, govorio sam sebi tražeći utjehu u bilo čemu. Ne mogu ga izbjeći baš tako lako, baš kao što ni vjetar ne može izbjeći grane o koje se umorno vješa, lomi ih i diže, ali i dalje puše i bori se, ponekad sam sa sobom, ali bori se...
Želim napisati pjesmu o usamljenosti, ali ništa mi ne pada na pamet i papir vječno ostaje prazan i usamljen baš kao što sam i ja bez ijednog slova na sebi.
Šarali su po meni, pisali bajke i ispisali ih do kraja, bar kako oni to misle, zgužvali me i bacili što dalje lagajući na taj način dalje samo sebe." by komodorac
Tomislav Budak kaže da je duša jedna vrsta savršene matrice koja omogućuje vrednovanje našeg života u skladu s uzorom koji se nalazi u nama, a ne izvan nas.
"Niti je naše tijelo drvo spoznaje,
niti je duša ogledalo istine.
Kad je sve što postoji samo praznina,
na što će se prašina nahvatati?"-Hui Neng -
I za kraj ostavljam ulomak iz priče M.Popovića "Saputnik"
Riječ ”sreća” pokrene mu ruku ka unutrašnjem džepu, ali u bočici su gotovo iscrpljene zalihe snage.
”Traženje sreće?” upade Suputnik. ”Recept za nju je u nama samima. Spomenuo si nesretne, prognane. I moja je duša krvarila. Dugo. I predugo. Jer, bio sam jedan od njih. Žudio sam za srušenim domom, za onim na što sam poslije imao samo fiktivno pravo; boljelo me za izgubljenim ognjištem, za imovinom koja – zbog drugih, protjeranih iz svoga doma (i koji u mojoj ruševini nalaze utočište) možda nikada više neće biti moja imovina. Ipak, svoj status danas ne bih mijenjao. I mnogima bih ga podastirao kao rješenje koje nema alternative za sretan život”, ubjedljiv je Suputnik.
”Status? Sretan život? A lutaš za domom, za smislom? Ti apstrahiraš.”
”Duhovni status...! kada sva lutanja prestaju...!
Postojalo je jedno vrijeme kad sam tražio sebe, tražio snagu za prihvatanje datosti kao jedinog realiteta u kom se mora opstati. To moranje je izviralo iz snage procesa unutrašnje organizacije, integracije i jačanja duševnih mehanizama pomoću kojih se u sebi amortizira, ublažava, otapa tragičnost svijeta – kako subjektivnog, tako i objektivnog.
Svi ti putevi, što se mene tiče, danas pripadaju prošlosti. Jer sam našao sebe!
Moja deviza je: uranjati u značenje unutrašnjih glasova. Spokoji su u njima. Silaziti u vedre širine. Smjerokazi neistraženih, beskrajnih vrtova duha su u njima. Predavati se ozračjima ljepote koju obično gutaju površne bujice sivila, tjeskobe, bezizlazi...
Zar osim materijalnih vrijednosti koje zapravo nisu bogatstvo u punom smislu riječi, nema i ono drugo – duhovno? Tu. U duši. A ono je neuporedivo veće. Problem civilizacije uopće sastoji se u tome što se čovjek otuđio od sebe, izgubio se, raspršio se u sferi duha. Tražeći sreću samo u spoljnom svijetu, on je ne može naći u svoj njenoj punini. Posebice danas. Ljudska će duša na takvim putevima uvijek lutati i biti prazna i pusta, zatvorena u svoju sagu o snovima.”
03.07.2006. u 05:33 | K | 3 | P | # | ^
