The beginning of the end
Da, to sam ja. Frida Lincoln Gilmore, drago mi je. I da, Lincoln je ime, ne prezime. Upravo sam saznala da sam vještica. Pitate se kako sam reagirala? Pa za jednu desetogodišnjakinju koja cijeli svoj život mašta o tome, dosta dobro. Uvijek sam bila drugačija od ostalih. Naprimjer, kad sam bila manja, nisam se igrala sa Barbikama, ja sam ih šišala na ćelavo i zatim ih odvela na put u perilicu za rublje. Što reći, bila sam zaista čudna. Nikad nisam imala prijatelja, niti jednu osobu s kojom bih se smijala. Sve dok nisam upoznala Holly. Bilo je to jedne zimske večeri, te sam u kazalištu gledala predstavu. Zaista lošu predstavu; glumci su zaboravljali tekst, krevet od kartona se srušio i...kao pravi mali buntovnik nisam to mogla podnijeti. Počela sam ih gađati bombonima i primjetila sam da nisam jedina. Nekoliko redova poviše mene, stajala je djevojčica bakreno crvene kose. Primjetila je da ju gledam i osmjehnula mi se. Nastavile smo gađati, sve dok nas velika zločesta teta nije otjerala u hodnik. Ondje smo se upoznale. Fasciniralo ju je to što živim u domu, njeni roditelji su bili, kako je rekla, 'Liječnici bez granica' i stalno su se selili. Nekoliko mjeseci nakon upoznavanja, u dom je došla nova djevojčica. Bila je to Holly. Nagovorila je roditelje da ju ostave u domu. Ne znam kako joj je uspjelo, s obzirom da je bila tek 9-godišnje dijete, no poslije sam se uvjerila da ima veliku moć uvjeravanja. Nakon nekoliko dana postale smo najbolje prijateljice. Preselile smo se na tavan i preuredile ga u sobu jer su sobe u domu bile premale, prenapučene i nehigijenske. Sada se stanje popravilo, no mi smo još uvijek na tavanu.Priznala mi je da su joj roditelji, večer prije no što su je doveli u dom rekli da je vještica, kao i oni sami. Divila sam joj se zbog toga, a mojoj sreći nije bilo kraja kad sam saznala da sam i ja vještica. Prve godine našeg školovanja, ravnateljica naše škole je poslala poduže pismo gđi. Hargrove, osobi koja se brine za nas u domu, u kojoj joj je sve objasnila, uključujući i to da je naša škola internat; učenici stanuju tu od početka do kraja školske godine. No, izostavila je činjenicu da smo vještice. -To je potpuno nevažna informacija i nema potrebe da gđu.Hargrove zamaramo time.- odgovorila nam je kad smo je pitale. Od tada su prošle četiri godine i sada smo Holly i ja četrnaestogodišnjakinje. Pitate se gdje je Frida, vještica koja je skakala od sreće kad je saznala isto?
Sjedim na prozoru i gledam u noć. U cijelom je domu tišina, što i nije čudno jer su 4 sata ujutro. Po tko zna koji put čitam pismo. Pismo s kojim sam ostavljena ispred vrata ovog istog doma. Kada sam ga teg dobila, bilo je zarolano, ali kako sam ga neprestano čitala, izravnalo se kao da je oduvijek i bilo takvo.
Ovo je Frida Lincoln Gilmore. Rođena je na Noć vještica 1992.godine. Molim vas da se brinete o njoj, jer ja to trenutačno ne mogu. Otvorila sam račun u banci 'Holcroft' na njeno ime i neka ga otvori kad napuni 15 godina. Recite joj da ju volim i da ću se jednoga dana vratiti po nju.
Njezina majka, Lily
Prošlo je već 14 godina. A ona se još nije vratila. Znam da sada sigurno mislite kako sam totalni emo,ali nisam. Daleko sam od toga. Ne bih se ni sjetila ovog pisma da nisam tražila naočale u ladici, iako sam ga,kad sam bila manja,čitala svaki dan. Sad sam, koliko-toliko, postala otporna na to. Stvorila sam štit oko sebe. I nitko ga, osim Holly, nije uspio probiti.
-Linc, što ti je?- oglasi se Holly,koja je do tada spavala, a onda joj pogled padne na pismo -Ej, što smo rekle za to? Ne muči se oko toga.-
-Znam. Ali slučalno sam ga našla dok sam tražila nešto.-rečem
-Aha. Dobro. E pa,draga moja,sad si me razbudila i moramo nešto raditi. Imamo bar još sat vremena do doručka.-
-Holls, vidiš da je vani mrak. Četiri su sata ujutro.-
-Laku noć.- promrlja ona i baci se na jastuk.
Pokušala sam zaspati, ali ništa od toga. Stoga sam se obukla i krenula u šetnju. New York zaista nikada ne spava. Prije no što sam išta uspjela shvatiti, nalazila sam se u podzemnoj željeznici. Nisam znala kud idem. Niti gdje ću stići.
***
-Ima li gospodična sitnog?- poviče netko. Probudim se i pogledam oko sebe. Još uvijek sam bila u podzemnoj, a ispred mene je stajao prosjak. Stavim mu par sitniša u ruku, i izađem na slijedećoj stanici. Bilo je točno osam sati i nalazila sam se samo stanicu dalje od doma. Očito sam cijelu noć kružila gradom. Dođem ispred vrata doma, no prije što sam uspjela povući kvaku i ušuljati se na tavan, gđa.Hargrove, predstojnica doma, otvori ih prije mene.
-Mogu li znati gdje ste bili,gđice Gilmore?- upita me ona. Žila na njenu vratu, koja je pokazivala kada je ljuta, opasno je iskakala.
-Vani.-rečem i nastavim put.
-Znam ja gdje ste vi bili. S dečkima, i sam Bog zna što ste radili. Čudi me samo što niste poveli gđicu Ritchers s vama.- unese mi se u lice
-Pa, jučer su dečki bili samo za mene. Ali,obećajem, drugi put ću povesti i Holly.- odbrusim na što se ona okrene na peti i odmaršira u svoj 'ured'. Otkad znam za sebe, ona i gđa. Smithers su se brinule za nas. Iako im to nije baš najbolje išlo. Nitko od nas 50,koliko nas ovdje ima, nije ničim pokazivao da ih je briga za bilo što što se ovdje događa,a nisu ni one. No, nekada bi ih pukla žuta minuta i tada bi nas natjerale da pospremimo sobe i čak bi nam skuhale nešto za jelo, umjesto da naručuju pizzu.
-Gdje si ti bila?! Mogla si se bar javiti! Ili ostaviti poruku.- počne Holly kad sam ušla u sobu.
-Sorry. Izašla sam sinoć,sjela u podzemnu i zaspala sve do jutros.- ispričam se.
-Ma OK. Uglavnom, roditelji su mi poslali nešto novca pa sam mislila da odemo u shopping.- upita me, pogledom kao u mačića. Uvijek bi imala taj pogled kad bi joj nešto trebalo.
-Može. Ali ne idem u one fancy dućane. Idemo tamo gdje se ja odijevam.- rekla sam, ne znajući zašto. Obje smo mrzile fancy dućane i obje smo se odijevale u second-hand shopovima. Ona u hippie, ja u grunge stilu.
-Gle, ovaj put proširujemo vidike. Nakon što obiđemo second-hand, idemo u f-a-n-c-y dućane. Roditelji mi dolaze ovaj vikend i moram kupiti neku pristojnu odjeću inače ću u roku keks pakirati torbe.Jasno?-
-Da, Holls. Koliko toč...-
-Doručak!-uđe gđa.Smithers na vrata. -Ustajte, doručak. Znate, ne bi vam škodilo da malo posredite ovaj svinjac. I koji je ovo vrag?- upita gledajući woodoo lutkice.
-To su voodoo lutke.- reče Holly. Ova ih ostavi. Srećom nije vidjela da na čelu piše njeno ime i prezime.
-Do sutra da ste posredile ovaj svinjac!- reče i ode.
-Što fali ovom svinjcu?!-zaderam se za njom. Holly samo slegne ramenima i uputimo se na doručak.
-Opet zobene pahuljice. Zatim hrpa nezdrave šunke, a na kraju šalica masnog mlijeka u šalici koja vodu nije vidjela od dana kad su dinosauri hodali zemljom.- iznesem svoja predviđanja dok smo išle prema kuhinji. –Jesam rekla!-
-Meni se stvarno ne jedu ove splačine.Idemo u shopping i usput na doručak.- reče Holly.
-Luigi, može dvije vegetarijanske pizze i jedan voćni müsli?- upitam.
-Za mlade dame,odmah- Nalazile smo se u pizzeriji blizu doma, gdje bi jele svaki put kad nam se hrana ne bi sviđala. Vlasnik, Luigi, je bio Talijan star nekih 50 godina i uvijek je bio ljubazan prema meni i Holly.
-Mlade dame biti zadovljne sa jela, pa reći svom društvo za Luigi i onda društvo dolazila ovdje pa Luigi imala puno novac.- rekao nam je jednom prilikom na svom lošem engleskom.
-Koliko su ti novca poslali?- upitam ju
-5 000 dolara.-odgovori ona ležerno
-5 000 dolara?! Jesu oni normalni? Pa za to možeš uzeti stan, a ne odjeću!-
-Zapravo, pola je moje a pola Markovo.- objasni mi ona.
-Ipak je to puno novca.-
-A gle, nisam im ja kriva što su bogati pa imaju grižnju savjesti što smo mi u domu. Meni ne smeta.- reče ona.
-Evo pizza i müsli za mlada dame. Ovaj put kuća časti.- reče Luigi
-Hvala Luigi.- rečemo uglas.
Hodale smo ulicom punih želudaca, tražeći second-hand shop.
-Evo ga!- uzviknem, ugledavši natpis Black Spot. To je moj najdraži dućan, i toliko vremena provodim u njemu da me već svi prodavači znaju. Prodavali su crnu odjeću, ali su se znale naći i druge boje,ako dobro potražite.
-Bok Frida.Bok Holly.-pozdravi nas Greta, prodavačica.
-Hej, G. Imate što novo?-upitam, hodajući.
-Ne baš. Ustvari, imamo nešto novo, ali ne znam da li ti to smijem pokazati. Još je u skladištu.- reče ona
-Greta! Please, pokaži mi. Znaš da neću odustati dok ne pokažeš.- zaprijetim joj.
-Dobro. Ali ako šefica sazna, ti si kriva.-
-Ma OK, sad pokaži.- Uđemo u malu prostoriju iza blagajne. Bilo je to carstvo crne boje.
-Greta, mogu ja?- upitam i ,dobivši dopuštenje, počnem njuškati po kutijama.
-Vau, vidi ovo! A tek ovo! Joj, hoću sve!- govorila sam.
-Frida, izaberi što hoćeš i izlazimo, šefica će mi doći.- rekla je Greta. Izabrala sam crne hlače, crnu majicu s natpisima, nove marte, nekoliko narukvica, maslinastozeleni šal i dvije maslinastozelene majice.
-To bi bilo 67 dolara- reče Greta kad smo izašle.
-Ja častim.- reče Holly i spriječi me da naplatim.
-Hvala. Valjda. Ali znaš, imam ja i svoje love.-
-Znam. To te častim za početak škole.-
Izašla sam iz dućana sa pet velikih crnih vrećica u rukama. Obišle smo još nekoliko second-hand shopova i otišle u kinu pogledati film 'Magija', a onda je Holly izrekla kobnu rečenicu:
-Mislim da je vrijeme da odemo u f-a-n-c-y dućan. Već je kasno i... Spremna?- upita me
-Iako sam rođena spremna, nikad neću biti spremna za TO.- I dok sam to govorila, došle smo u ulicu punu fancy dućana. Stajale smo pred izlogom u kojem je sve blještilo mješavinama roza, zlatne i srebrne boje. Prekičasto, pomislim.
-Spremna?- upita me Holly.
-Ne.-
-Dobro. Ulazimo.- reče. U trenutku kad su naše marte zakoračile na prag tog Barbie dućana i kad su nas prodavačice počele odmjeravati, znala sam da nismo smjele ući.
-Curke, mislim da ste pogriješile. Dućan za ološ je nekoliko ulica dalje.- reče nam prodavačica. Holly joj pokaže plik novčanica, a njoj se oči raskolače.
-Oprostite, gospođice, zabunila sam se. Što vas zanima, koje boje?-
-Pa ne znam. Imate li odjeću narančaste boje?- upita Holly
-Da, naravno. Dođite.- i povede nas.
Nakon što je prodavačica izvadila svu moguću narančastu (u svim nijansama) odjeću Holly se sjetila da zapravo već ima prikladnu odjeću. Prodavačica je izgledala kao da bi ju šutnula šakom u zube.
-A gle, ovo je lijepo.- reče Holly na izlasku, gledajući zagasito crvenu majicu u hippie stilu -120 dolara?! Pa za to mogu kupiti dvadesetak majica!-
-Ja častim ovime.- rečem i strpam majicu u jednu od svojih kesica. Čim smo izašle počele smo trčati. Očito nitko nije primjetio da su gđica. Gilmore i gđica. Ritchers počinile kazneno djelo.
-Ti si luda.- uzvikne Holly kad smo zašle iza ugla.
-Hvala, znam.-
To be continued...
p.s. evo ovo je moja nova priča. Nadam se da vam se sviđa. Primam dosta likova, pa tko hoće u priču, neka u komentarima ostavi opis i ja ću odlučiti koga ubacujem.
p.p.s. ja osobno mislim da je post dosta dug, ali što ću kad me inspiracija uhvatila i ne pušta me. =). Nadam se da ćete pročitati do kraja. Nastavak slijedi za par dana... =)
p.p.p.s. puffa svima
24.08.2007. | 23:59 |
8 K | P | # | ^
