Veseli pogled na svijet

U ponedjeljak sam se ponovo srela sa davno, davno izgubljenom prijateljicom koju nisam vidjela 16-godina. Putevi su nam se razdvojili nakon osnovne skole, njen je vodio preko, moj u podrum. I gdje smo sad ?!? Nakon tolikih godina. Ona u Beogradu, radi, dobro joj je. Ja ovdje udana, radim, imam dijete. Ali neke se stvari nisu promijenile ni najmanje. Sva nasa sjecanja ostala su ista, samo sto su se meni godine koje su uslijedile cinile puno gore. A sada kad slusam nju shvatim da je njima bilo jos teze. Otici iz svog doma, iz grada u kojem si se rodio, iz grada u kojem ti je sve ostalo i to sa samo 14 godina, bez ikakvog objasnjenja i razuma. Oslanjajuci se na prosudbe ljudi kojima dok smo djeca moramo bezuvijetno vjerovati, nasih roditelja. I otici bez ijedne fotografije, najdraze igracke, bilo kakvog traga da smo tih 14 godina uopce postojali.
Kad je poceo rat i mi smo se na to polako privikli. Bilo je fora kartati u podrumu, druziti se sa ekipom iz ulaza, smijati se babama koje su bile u stanju poginuti samo da pogledaju omiljenu sapunicu. A kad sada kada sam ja u ulozi roditelja pomislim da bi se sve to moglo ponoviti...uzas. Koliko mi je samo mama puta rekla ne idi okolo, mozda ce gruvati, pazi da ne nastradas, a mi smo bili besmrtna djeca. Mi smo mogli sve. I voziti se biciklima pod zracnom uzbunom, i trcati od ulaza do ulaza (na cetrnaestom je uvijek bila bolja ekipa) i sto sve ne. Ponekad se pitam hocu li uopce moci ikome od ove nove generacije objasniti kako je to bilo ili cemo postati kao babe kojima smo se mi smijali kad bi pocela spika:"E, tako smo ti mi sinko za vrijeme rata ...". A treba im pricati, da se ne zaboravi. Iako ako oni ikada budu morali prolaziti kroz slicne kalvarije sigurno ce njihove biti jos sto puta razornije i gore.
I opet smo tu nastradali mi mali ljudi, kao i obicno. Razdvojila nas je politika, rat, neki "vazniji" ljudi. Koji i sada na nas racun pune svoje djepove. Ali neka im ... ja sam put do svoje prijateljice pronasla na ovaj ili onaj nacin, a tako ce i drugi. Nadam se. Zbog njih, jer samo da vam mogu na neki nacin pokazati koliko mi je baterije napunio tak kratki susret sa prosloscu. Pozdrav svima VELIKIMA i malima.

Joj kako je lijepo biti zaljubljen. Uvijek sam bila zaljubljena, sretno ili nesretno, vise ili manje, u prave ili krive ljude. Ali nekako sam u dnu duse uvijek mislila da ce naici onaj pravi, od kojeg ce mi srce brze zakucati i za godinu-dvije. I naisao je. I evo proslo je vec 8 godina. 8 godina !!! Ne mogu vjerovati. Toliko smo toga zajedno prosli. I lijepoga i ruznoga, i tuznog i sretnog. Sad sam bas citala Ribafishove postove i svaki put me taj covjek nasmije do suza. I podsjetila sam se trudnoce i poroda i sve te strke i zbrke. Bas me u zadnje vrijeme hvata zelja da imamo jos jednu bebu. Nije da nisamo probali ali nekako ne ide. Pa ne znam je li to neki znak ili sta ?!?! Malo sam zbrkana danas, obicno to tako ide kod nas zena, PMS, pa menga pa euforija. Vec se vidim kako danas perem prozore i zavjese, a Galjo samo likuje.
Danas definitivno nije dan za velike spike. A i bolje mi je da nesto radim nego da se upustam u filozofiranje.
I did it my way.