MOJA DRUGA POLOVICA
Tekst je donekle potaknut temom meni dragog blogera o "tipu muškarca"na koji se žene pale.
Moja VOLJENA OSOBA,bolje rečeno muškarac mog života,nije bio
niti posebno zgodan,
niti visok,
ponajmanje ljepotan.
Nije vozio bijesan auto,
Sunčane naočale nije niti imao(nije volio imati zamračen pogled)
Markice s garderobe je valjda negdje izgubio.
Realno,
bio je prosječan,
normalan.
Znao me je nasmijati do suza,
opustiti,
a tek naljutiti(uživao je gledati kako se pjenim).
Znao se je kvalitetno posvađati(ja uživam u svađi,ma ne onoj pravoj)
znao me je ukrotiti,
znao me učiniti sretnom.
Bio je moje uporište,
moj život,
bio je umjereno ljubomoran,
uz njega sam se osjećala potpuno sigurno.
Osjećali smo se u potpunosti,
bila sam potpuno njegova i sretna.
Znali smo da je to ljubav(kad si u nešto siguran o tome ne pričaš jer je suvišno)
Bio je moje sve,
moja stijena,
moj Titanik,sve do brodoloma...
(ovi stihovi su za Njega)
Tvoj pogled pun topline,
tvoje lice ja još pamtim
svaku crtu,svaku poru
strasne usne
od njih plamtim
čvrsti stisak
ranu zoru.
Tvoj pogled pun topline
i lice tvoje ja još pamtim
ali više ja ne plamtim.
Strasne usne me ne ljube,
čvrstog stiska više nema.
Druge usne mene ljube
s manje žara
ni čvrstine više nema.
Jer tko čvršće može grlit
a tko ljubit s više žara,
srce tišti
sebe vara
nema više kome hrlit.