Frizeraj na kraju svemira

nedjelja, 26.10.2008.

LEONARD COHEN U GRADU MILANU

Bila na koncertu Leonarda Cohena u Milanu.
Karta me koštala 165 eura, koje sam otkinula od usta sebi, svom mužu i svojoj još nerođenoj bebi. Hej, pa najdekadentnije se živi u doba recesije!
Kad se dionice i fondovi survaju u bezdan pa ljudi shvate da imaju samo jedan život.
Je, tolika cijena karte koja nije jeftina ni ljudima na trulom Zapadu možda pomalo graniči s preseravanjem, a i inače mislim da Cohen nije tako likable osoba kakvom ga vole zamišljati fanovi koji ga idoliziraju. Počeo je kao pjesnik pa se prebacio na glazbu jer je zaključio da će tako lakše dobit pičke, drogirao se do besvijesti, a s Marijanom iz 'So long, Marianne' je živio u Grčkoj i onda ju je izbacio iz stana kad je čuo da mu mama dolazi u posjet.
Ali hej, govorimo o čovjeku koji je napisao sljedeće stihove o oralnom seksu:

So I knelt there at the delta, at the alpha and the omega
I knelt there like one who believes,
And like a blessing comes from heaven, for something like a second
I was cured and my heart was at ease.

So, Leonard Cohen, we're not worthy.
Osim toga, u međuvremenu se iščistio od svega zla u zen budističkom samostanu, a i bivša ga je menadžerica okrala za deset milijuna dolara, pa možemo smatrati da su mu grijesi okajani.
Jedini je na čiji bih koncert išla ne pitajući sekundu za pare.
Nije bio na turneji zadnjih petnaestak godina i morala sam ga ić vidjet uživo prije nego umre. Mada, u kakvom je stanju, sumnjam da će skoro.
Koncert je bio u Teatro degli Arcimboldi, kazalištu/koncertnoj dvorani koja je sagrađena prije nekoliko godina da zamijeni Scalu dok se Scala obnavljala. Nalazi se u kvartu Bicocca, što je nešto kao milanska Pešča. Donedavno je bila industrijska zona u kojoj su glavni dio zauzimali Pirellijevi pogoni i željeznica, a onda se krajem osamdesetih industrija iselila, a kvart se počeo planski reurbanizirati prema projektima poznatog milanskog arhitekta Vittorija Gregottija. Radi se o najvećem projektu urbane obnove u Europi nakon Berlina. Sad su tamo fakulteti, stambene zgrade, multiplex kino, fontane, poslovna sjedišta... koliko je zaživjelo, ne znam, ali izgleda jako cool.

I tako, 23. listopada u 21.00 okupiše se u toj dvorani svi Talijani koji znaju engleski, njih skoro dvije i pol tisuće.
Leonard na stage dotrčava i s istoga otrčava kak dečec, stoji, pjeva i svira puna tri sata. Mora da puno meditira. Bend mu je fenomenalan, pojedini aranžmani malo vuku na Španjolsku. Glas mu je nikad bolji. Ispod frekvencije zvuka. Jebeno.



Nosi šešir koji svako malo skida i klanja se publici. Fura se na skrušenost. Dvaput je predstavljao bend tako da bi se okrenuo prema dotičnoj osobi koju predstavlja, izrekao o njoj hvalospjev, naklonio joj se, onda se osoba naklonila njemu, pa se naklonila publici, pa sve tako da čovjek misli da je zalutao u dojo, samo čekaš da netko priupita kako zvuči pljesak jedne ruke.

Svirao je SVE.
Dobro, picajzle će reći da zašto nije bilo više starih stvari, i 'Joan of Arc', i 'Chelsea hotel', i 'Stranger's song'. Pih. Bilo je SVE ostalo.
Talijani su, kao pravi katolici ljevičari, najviše otkačili na 'Hallellujah' i 'Partisan song'. Bila su tri bisa. Prvi je započeo sa 'So long, Marianne', našto se publika sva razularila i ne znajući kako je Marianne morala letit iz kuće poskakala na noge i stuštila se u prednje redove. Nitko više nije sjeo do kraja koncerta pa sam morala i ja odstajat, u štiklama i sedmom mjesecu trudnoće, barem četrdeset pet minuta. Nije da se žalim. Jer se onda stage sav osvijetlio u plavo i počeo je 'Famous blue raincoat', jedina pjesma na koju sam ikada plakala u autobusu punom ljudi.
Zahvalio nam je na nezaboravnoj večeri (kurva, kaže to u svakom gradu gdje svira) i što smo održali njegove pjesme na životu sve ove godine i da nije znao da ima toliko puno prijatelja i da se svi mi skupa s njim možemo smatrati privilegiranima što se okupljamo na ovakvim mjestima dok svijet tone u kaos, ali every soul to love will come, but like a refugee. Onda nas je blagoslovio i rekao da pazimo da se ne prehladimo.
Ljudi su mu vikali da ga vole.
Era bellissimo.

A Milano? Ništa posebno. Najviše se isplati ići zbog shoppinga. Kojem se uopće nismo stigli posvetiti. Katedrala je malo prenakinđurena, Castello Sforzesco je ok, muzej dizajna je hype, Torre Velasca je stvarno ružna, extracommunitari koji prodaju končane narukvice i nude da te slikaju ispred Duoma su sve agresivniji i sve manje se daju odjebat, a Galleria se prostituirala do mjere da u njoj postoji McDonald's, i to jedini koji sam vidjela da nema logo na crvenoj podlozi, nego na crnoj, jer svi dućani u Galleriji moraju imat natpise na crnoj podlozi. Izgleda skoro pa fancy, hehe.
Ima prekrasnih krovnih vrtova.
I fascinira čovjeka kako cipele koje je Ferragamo dizajnirao tridesetih godina izgledaju suvremeno.



'Miracolo a Milano' je stvarno dobar film, a Valtellina superiore Sassella 2005 je dobro vino, doduše kaže dragi (koji nije išao u Milano, ali je ipak dobio bocu) da je njemu malo kiselo. To je laž. Meni je super. Možda zato što nisam već mjesecima okusila više od par gutljajčića vina. Ne da mi da pijem dok sam trudna. Zato mi je tlak na 110 maksimalno.

	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?