Svjetlosno Doba
Zar ne vidite Ljudi uzburkane luke ...
Svjetlosno Doba iznova se rađa...
Planeta prolazi porođajne muke...
Na svijetu ne postoji teža bol , ali ni slađa...
Zemlja u opijenosti odavna već leži ...
Pod mikroskopom traži se Ljubavi Trag ...
Čovjek od čovječnosti uporno bježi ...
Ne prepoznaju Duše tko srcu je drag ...
Svakoj tvari vrijednost se važe ...
Dodir ne vrijedi ako nije od zlata ...
Istinu tek rijetki gromkim glasom traže ...
Jer Duše zaglibile su pod tonama blata ...
Uzaludno nije očekivati Zoru ...
Trenutno je mrak i Tama je najveća ...
Znati da Kapljica smo u Beskrajnome Moru ...
Na putu ka Cilju gdje krije se Sreća ...
Tragamo za Sobom , Spoznajom ,Božanstvom...
Odgovori ponuđeni više ne vrijede ...
Tek Iskustvo združiti će Dušu sa Prostranstvom ...
Stranice na pergamentu polako sad blijede ...
Izdići se Iznad Sebe ... živjeti za druga Bića ...
Gordo zvuči ;Biti Čovjek ... i možda je sve samo bajka ....
Novo Doba riječima je teškim odlučilo da priča ...
Iskren prijekor daruje ga kao prava majka ...
Da li smo u pelenema ili koračamo sami ...
Mala meka gusjenica u čahuri kad sniva ...
Možda Leptir što se rađa i otkida Tami ...
Od Svjetlosnog Doba više se ne skriva ...
|