Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske
17.09.2007., ponedjeljak
Govor predsjednice SABA RH u Puli, 16. 9. 2007. povodom obilježavanja 60. obljetnice Pariške mirovne konferencije
Današnja svečanost daje nam priliku da se prisjetimo teške povijesti Istarskog naroda koji je stoljećima obespravljen živio pod tuđinskom vlasti, koja je iz njihove životne snage izvlačila svoju korist. Takva je bila Venecija, Austrija i Mussolinijeva Italija. Sjetimo se narodnih predanja i legende o VELOM JOŽI kroz koje su galijoti, poljodjelci, stočari i ribari Istre iskazali svoj san o slobodi i spasu od stranih izrabljivača. Davnih dvadesetih godina prošloga stoljeća (12.11.1920.) Rappalskim ugovorom otuđena je Istra sa Rijekom, Zadrom, dijelom otoka i drugim našim područjima u Dalmaciji. Tada su počele represalije fašističkih talijanskih vlasti koje su provodile odnarođivanje kroz zabranu upotrebe hrvatskog i slovenskog jezika, zatvaranjem ustanova, zatiranjem slavenske kulture, kao na primjer zabranom izlaganja narodnih nošnji u Etnografskom muzeju u Splitu, koje je sakrio i spasio tadašnji direktor Kamilo Tončić. Profesore u školama i činovnike mijenjali su talijanskim službenicima. Zabranjivali su davanje slavenskih imena djeci i mijenjali našim ljudima prezimena u talijanska, čak i na grobovima. Na takva zlostavljanja reakcije su bile neminovne. Značajan je organizirani otpor u Proštini pomoću seljačkih straža koje su od 2. i 3. februara do 5. aprila 1921. branile pristup fašističkim talijanskim vlastima, a u to vrijeme su seoska vijeća po tradicijskom sistemu, upravljala tim krajem. U to su vrijeme, od 2. marta do 8. aprila i Labinski rudari, prema izvještaju civilnog komesara iz Pazina generalnom komesaru Julijske Venecije: «Zaposjeli rudnike, formirali «crvene straže», izvjesili zastave, izgradili zapreke ... naoružani ... prijete kako će zapaliti skladišta eksploziva». Bio je to – «znak protesta protiv nasilja fašista iz Trsta» (kako je navedeno u depeši karabinjera za Pazin). Podaci govore da je tada pravnik Ante Ciliga upoznavao pobunjenike sa Oktobarskom revolucijom. Očito je već tada narod Istre imao razvijenu slobodarsku političku svijest o potrebi borbe protiv fašističkog terora. Rimski sporazumi i kontinuirano fašističko djelovanje i talijaniziranje Istre i Dalmacije s otocima, potakli su organiziranje antifašista na tim područjima, sa ciljem da se tome suprotstave i sačuvaju materinji jezik i nacionalnost. Antifašisti Rijeke, Istre i Slovenskog primorja u svome nastojanju za preživljavanjem godinama su se u djelovanju međusobno povezivali. Stoga je logično da su već 1941. bili organizirani jer im nije preostalo drugo, već da se borbom suprotstave pobješnjelom nacifašizmu. Mnogi nosioci kulturnog života bili su sudionici Narodno oslobodilačke borbe po svom opredjeljenju, kao što je to bio i profesor Pazinske gimnazije Vladimir Nazor, prvi predsjednik ZAVNOH-a, preteče našega današnjeg Hrvatskog sabora. Istra je našoj kulturi dala mnogo veoma značajnih ljudi. Da samo spomenem učenike Gimnazije u Pazinu: Matka Laginju, pravnika i poslanika u Carevinskom vijeću 1907-1918., Otokara Keršovanija publicistu i antifašistu, ubijenog već 1941. i Miju Mirkovića ekonomistu i književnika, delegata na Mirovnoj konferenciji 1946. u Parizu. Dokumenti govore o stradanju Istrana u zatvorima i prije i u vrijeme II. svjetskog rata. No, 1943. godina, godina kapitulacije Italije, bila je presudna za žitelje ovoga područja. Već pet dana nakon kapitulacije Italije, 13. rujna, već ranije oformljen Okružni narodno oslobodilački odbor za Istru objavio je Proglas o priključenju Istre Hrvatskoj. O važnosti toga dokumenta povjesničar Ferdo Čulinović piše da je to: «po vremenu svoga postajanja bio prvi takav akt, kojim se u dotadašnjoj ... revolucionarnoj izgradnji ... istaklo rješavanje pitanja o teritorijalnom integritetu» naše zemlje. (F.Č., Priključenje Istre ... 1968., Rijeka, s. 109) ZAVNOH je, kao faktična tadašnja Vlada Hrvatske, također odmah 20. rujna donio «Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj». Deset dana kasnije AVNOJ je tu Odluku usvojio i dopunio sa područjima pripojenim drugim jugoslavenskim republikama. Sada se legalno organizira civilna upravna i sudska vlast, u kojoj je bilo i svećenika antifašista kao Srećko Štifanić, Zvonimir Brumnić i Josip Pavlišić, koji su bili članovi Privremenog Pokrajinskog odbora za Istru. U Proglasu, koji su objavili u rujnu, stoji – «Predstavnici uskrsle Istre okupljeni prvi put poslije 25 godišnjeg robovanja ... s oduševljenjem pozdravljaju povijesni čin od 13. rujna 1943. o ... prisajedinjenju majci Hrvatskoj i Jugoslaviji». U tome sklopu značajno je istaknuti, da je 12.2.1946. godine «Zbor svećenika sv. Pavla za Istru» u Pazinu sa 48 potpisa istarskih svećenika uputio Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine apel za priključenje Julijske krajine pod naslovom «Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri». Tih dana na zidovima u Istri moglo se pročitati: «Nije Tito koji hoće Istru, već je Istra koja hoće Tita». (Lj. Drndić, Oružje i sloboda Istre, Glas Istre, 1978., s. 345). Okružni narodnooslobodilački odbor za Istru u Proglasu od 13. rujna ističe da Istarski narod nije pristao da bude «poslušno roblje», te da je cijelom svijetu dokazao «da je Istra Hrvatska zemlja i da će Hrvatska ostati», kao i Sloveniji slovenski dio. Pobjedila je antifašistička koalicija. Nadajmo se da su zauvijek slomljene fašističke i terorističke političke snage, koliko god se s vremena na vrijeme javljali njezini ostaci. Teško je danas slušati laži i preuveličavanja «komunističkih zločina», kojima se za neuspjehe prethodnika osvećuju glasnogovornici proustaških struja. Žalosno je, da se danas neistinama stvara razdor ne samo između naroda kojima je Hrvatska jedina domovina, nego i među Hrvatima. Mi ne opravdavamo ničije zločine, ni svoje ni tuđe. Mi želimo mir i miroljubivu koegzistenciju sa svima. Jedino tako može se graditi bolja i sretnija budućnost za mlade. Stoga se danas, nakon 60. godina, ponovno s poštovanjem i priznanjem sjetimo svih koji su tada svojom borbom i žrtvama pridonijeli ostvarenju toliko željene slobode. Hvala im! |
