srijeda, 15.02.2012.
Ti si nezreo, a ja prestara za cekanje
Pisanje mi se svodilo zadnjih dana na to da bih raspisala tekst u sto redova, a sve bi zavrsilo gasenjem prozora. Ni nemam vremena za ovo, ali drugog utocista nemam. Cini se da me uvijek nekakvo cudno raspolozenje uhvati kada je on tu, i nemam rijeci.
Javio se nakon mjesec dana, sve je teklo korektno s njegove strane. Nisam ocekivala da ce se tako brzo javiti. Niti sam pogodila razlog ponovnog susreta nakon svega. Kazu da sam luda, ali morala sam izaci. Zeljela sam testirati samu sebe, da vidim sto cu osjetiti kada stanem uz njega i kada mi kaze da je s nekim. Razgovarali smo kratko, dala sam mu samo pola sata svog vremena. Makar nije proslo toliko dugo vremena otkad smo zadnji put razgovarali, imala sam osjecaj ko da mu pricam godine. Rekla sam mu da nakon faksa odlazim u drugi grad sto je konacna odluka s moje strane, i da me ovdje vise nista ne zadrzava... Da imam decka (lagala sam za ovo)... Da radim na sebi. Postigla sam ono sto sam htjela, stajala sam tamo ne osjetivsi nista na gore spomenute stvari, kamena lica. Uhvatio me nespremnu, ali me nije sprijecio da budem onakvom kakva sam planirala. Istakla sam najbolje na sebi na nacin da s jedne strane ne primjeti da sam se trudila, a s druge strane ne pokazem kako sam do prije mjesec dana cvilila u krevetu kriveci "one dane" sto ne jedem nista danima. Usudila sam se na mat crveni ruz.
Ponudio mi je prijateljstvo, ali to je ostalo na status quo. Jedina razlika je to sto nece biti neugodnog okretanja glave pri susretima u gradu. Za nesto vise od pozdrava ce trebat vremena, truda i jos vremena. Ovo zasad sam ucinila zbog vlastitog mira, jer si neprijatelje ne zelim stvarati osim ako mi daju dooobar razlog za to. Sto ce biti dalje? Ne znam, pustit cu stvari da idu svojim tokom, kada svoje odluke provodim u djelo- nek tako nastave.
