Podno slapova Niagare
Amerika u malom(3.dio)
Podno slapova Niagare
srijeda, 10.08.2005. u 15:55
Woooooooow- najvjerojatnije ćete to reći kada prvi puta ugledate najpoznatije svjetske slapove. Niagara, rijeka koja teče iz jezera Erie u drugo veliko jezero Ontario, svoju popularnost duguje velikom kanjonu kroz koji djelom protječe, bez kojeg bi bila rijeka kao i svaka druga. No upravo na mjestu gdje rijeka nailazi na 50-ak metara duboki kanjon priroda je odlučila pokazati čovjeku još jednu u nizu svojih ljepota- slapove rijeke Niagare. Krenimo redom. Još mjesecima prije puta, kad sam bio u Hrvatskoj, veselio sam se posjeti slapovima, pregledavao desetke fotografija i pročitao isto toliko priča, i kada se taj dan sve više približavao postajao sam sve zahtjevniji- utoliko da sam htio da na dan kada idemo tamo bude lijepo vrijeme, jer znao sam da mi kiša može pokvariti doživljaj. Iako je prvotno izlet bio planiran za Subotu 23. travnja, ostajem vječno zahvalan Weather Channelu i njihovom 24-satnom programu na TV-u, koji su (kasnije se pokazalo sa velikom preciznošću) najavili loše vrijeme baš za taj vikend i odlazak smo pomaknuli na dva dana ranije, dakle 21. travnja. Za taj su dan najavili "Partly cloudly", što nije daleko od lijepog, sunčanog dana. I tako krenuli smo autocestom, koja u smjeru sjevero-istok gotovo cijelim putem ide uz jezero Erie, dan je bio bez oblačka na nebu, a pred nama otprilike 3 i pol sata ugodne vožnje, gjde je max dozvoljena brzina bila 75 mph(*1,6=120 km/h). Cijena litre benzina je jedva nešto veća od 2 kn/L, no Ameri se jako puno voze pa nije ni čudo da je promet na autocesti bio dosta gust, gdje su dominirali kamioni, koji su (čast iznimkama) vozili prebrzo i prebahato (ko pravi kamiondžije), iako je za njih očito s razlogom propisana max brzina vožnje 65 mph, dakle sporije nego za automobile. Zbog toga smo nerijetko vidjeli kako policijske patrole zaustavljaju upravo kamione koji luduju cestom. Policijske patrole se donekle slične našim famoznim "presretačima" na autocestama, sa bitnom razlikom da nisu maskirani u civilna vozila, već su sva okićena poput Božičnog drvca, a vrebaju iz prikrajka i kada snime "žrtvu" zajure sa za njim i kada ga ulove stanu iza vozila i upale sva svjetla i sirene, i dalje slijedi ona scena iz filmova "Licence and registration please". Još jedna zanimljivost na autocesti su tzv. "Rumble stripes", neka vrsta rupičastih pruga na cesti, koje kada prijeđete preko njih stvaraju dosta glasan zvuk, a namjena im je da vas recimo upozore na radove na cesti, a postavljeni su i sa strane da probude zaspale vozače. I tako nakon 3 i pol sata vožnje stigli smo na parkiralište "Niagara falls State parka" i još nas je stotinjak metara djelilo od dugo očekivanog pogleda na slapove. I onda kako rekoh, woooow, pogled na Američki slap, koji uz Kanadski (Horseshoe fall, ili potkova) čine dva ne toliko visoka koliko široka svjetska slapa. Pogled mi se nije mogao odvojiti od silne količine i snage vode, a svemu dodatan doživljaj pružio je i veliki huk koji su stvarali sami slapovi. Postoje mjesta na kojima doslovce možete pružiti ruku i dotaknuti slap, a sve to (svugdje piše) činite na vlastitu odgovornost. No prvo na što pomislim kad mi danas netko spomene slapove Niagare je vožnja brodićem ispod slapa. "Maid of the mist" brodić je koji vas vozi ne samo ispod slapa nego doslovce u slap, a cijena vožnje od 11,50 $ je mizerna cijena za osjećaj koji ne zaboravljate i koji prepričavate još dugo. Dolje su bili gotovo nemogući uvjeti za fotografiranje, slapovi su blještali i reflektirali sunčeve zrake, sitne kapljice su me tuširale, a huk slapa je bio zaglušujuće jak, no opet upotpunjavao je ono što danas zovem nezaboravnom uspomenom. Saznali smo da je taj četvrtak brodić prvi dan (nešto ranije nego uobičajeno) pušten u funkciju, jer je vrijeme taj tjedan bilo toplo i sunčano. Eto koliko samo sreće sam imao. Jedan savjet je da ako idete u posjet slapovima idite u kasno proljeće, ljeto ili pak ranu jesen jer tada brodić sigurno vozi, a doći tamo i ne provozat se brodićem, hmmmm ne znam što da kažem, propusti li bi više nego što mislite. Bili smo još na Old Fort Niagara, tvrđavi iz kolonijalnih doba, koja se nalazi na obali jezera Ontario, točnije na samom ušću rijeke Niagare u njega. Bio je vedar dan, a na drugom kraju obale jezera vidio se kanadski grad Toronto. Za kraj ovog putopisa ostavio sam još jednu zanimljivost-ovog puta što se tiče vremena. Vikend kada smo trebali ići na izlet, točnije Nedjelja 24. travnja snježna mećava u Clevelandu, padalo je 3 dana, hladan vjetar je puhao direktno sa Sjevernog pola, a mi smo rekli zašto ne iskusiti i tu vremensku (ne)priliku kad smo već ovdje i krenuli smo u još jedno "Open house" razgledavanje. No sve što je lijepo kratko traje pa je tako nešto više od dva tjedna prošlo kao brzi vlak, a ja se uvijek sjetim relativnosti vremena, pa tako dva tjedna čekanja na put i dva tjedna boravka tamo nisu ni približno jednako trajali. Moj slijedeći post bit će sasvim neka nova tema, a napisati ću ga u relativno brzo vrijeme. Ponavljam, relativno brzo,... ali ipak nadam se da nećete čekati dva tjedna. --> Protočnost slapa:2,5 miljuna L/s --> oko 50% vode odlazi na slapove, ostalo se preusmjerava na hidroelektrane    Na brodiću "Maid of the mist", podno američkog slapa i unutar kanadskog slapa(potkove)    Još jedan pogled na slap, mjesto gdje se vidi duga, te Fort Niagara na jezeru Ontario   Tri dana nakon, Cleveland nam pokazao još jedno svoje lice, snježna mećava krajem travnja   |
Američke kuće
Amerika u malom(2.dio)
Američke kuće
subota, 06.08.2005. u 22:43
(nastavak prošlog posta) Postoje mnogi zakoni u SAD-u koji se odnose na običnog građana, a na prvi pogled su mi se učinili blesavim. Na primjer rijetko ćete naći kuću koja ima ogradu, osim možda onih vlasnika koji imaju poprilično dubok džep i višemiljunsku vilu skrivenu od znatiželjnih pogleda iza umjetno napravljenog brdašca. Kuće u kojima ljudi žive su udaljene od centra, gradskog prometa, nebodera. Svaka ima svoj frontyard(zemljište ispred kuće) i backyard(iza kuće).Zakonom koji se razlikuje od grada do grada(ali svi su slični) propisano je da je vlasnik kuće odgovoran održavati svoj frontyard urednim i čistim dok eventualne kućice za pse, ljuljačke za djecu i slične stvari može postavljati samo u backyardu i to naravno uz pristanak bilo grada bilo susjeda. Vlasnici obično plaćaju da im drugi održavaju frontyard, tako da ćete rijetko vidjeti da trava nije pošišana tip-top i dulja od svega par milimetara. Kuće su od drveta i nijedna nije zidana, a izvana su obložene nečim poput tapeta, tako da imate privid da su od čiste cigle ili pak fino zazidane. Ljudi imaju pse, ali nigdje ograde?!! Osim ako ograda nije, vjerovali ili ne, nevidljiva.'Invisible fence' -nevidjiva je ograda, a predstavlja žicu zakopanu ispod trave na rubovima frontyarda, koja u kombinaciji s posebnom ogrlicom pogađa psa slabim eletktričnim udarom kada se on nađe na djelu trave gdje je žica zakopana. To mi se čini prilično okrutno iako je struja slaba, ali se pas na taj način dosta brzo nauči da se ne približava rubovima, tako da je dovoljno da se samo par puta "opeče". Takoder varate se ako mislite da ćete smjeti na balkonu vješati grudnjake, gaće, bokserice, čarape i ostali veš jer je jednostavno i to zabranjeno. Svoje rublje amerikanci suše u sušilicama koje izgledaju kao i perilice (veš mašine), jedino što vam onda ostaje je popeglati veš- to je srećom dopušteno. Inače kuce koje su na prodaju imaju tzv. "Open house" nedjeljom popodne, kada vlasnici izađu na par sati izvan kuće, a u kući je osoba iz agencije koja je plaćena da reklamira i pokazuje kuću svim zainteresiranim ljudima, koji mogu slobodno ušetat unutra, jedini uvjet je da skinu obuću. Bili smo u par takvih posjeta, jer sestra dogodine planira kupit kuću, i sve iznutra izgedaju baš kao i u filmovima; kamin u dnevnoj sobi, ogromne spavaće sobe, bar dvije kupaonice, i sve glamurozno. Nevezano za kuće, ono što me jako iznenadilo je nevjerojatna blizina životinja, i to baš u područjima gdje ljudi žive. Tako kad smo obilazili kuće jednom prigodom, ceste su pretrcavale srne, vjeverice, kanadske guske, jeleni su pasli travu ljudima u vrtu. Na slici vidite jednu srnu koju sam uspio nabrzinu uslikat. Sestra mi kaže da je prošle godine kad je išla malo trčati oko parkirališta (ona još nema kuću nego živi u stambenom kompleksu) bila skoro napadnuta od nekog ogromnog jelena s metar dugačkim rogovima, e pa sad ti trči u proljeće kad je vrijeme parenja...:)U sljedećem, ujedno i posljednjem nastavku, bit će riječi kako je protekao izlet na Niagarine slapove, vožnja brodićem ispod slapova, vožnja autocestom i još mnogo toga. A do tada možete na primjer pogađati koliko košta jedna litra bezolovnog benzina u Americi, u Hrvatskoj je ta cifra već opasno blizu 8 kn. Možda vam pomogne činjenica da se Ameri konstantno bune na previsoku cijenu baš tog proizvoda.. Jedna od kuća iznutra, dnevna soba i jedna od kupaona   Daska sim, daska tam i kuća je spremna za useljenje, isti model kuće    Predvečer, srne na ispaši u vrtu, poziraju za fotografiranje   |
Amerika u malom(1.dio)
srijeda, 03.08.2005. u 17:44
 Ako ste najveći antiglobalist ili pak jednostavno ne volite vanjsku politiku SAD-a, nemojte da vam to stane na put da jednog dana posjetite Ameriku. Eto u proljeće ove godine pružila mi se prilika da preletim baru, i tako posjetim stariju sestru, koja već tamo radi 5 godina, sada će dobiti zelenu kartu, a za još 5 godina i američko državljanstvo. Živi u Clevelandu, OH, gradu nešto ipak većem od Zagreba, na obali jezera Erie, jednog od poznatih "Great Lakes of America". No osim samog posjeta sestri i izleta koje smo tamo imali, meni je čak i let avionom bio poseban doživljaj, jer bio mi je to prvi u životu. Počelo je sve negdje sredinom travnja ove godine. Avion je poletio s Plesa, dan je bio vrlo vedar i vidjelo se gotovo sve čak i sa visine od 12000 metara, koja je ujedno i prosječna visina na kojoj lete avioni na svim malo većim udaljenostima. Za trenutak smo preletjeli Sljeme. Sloveniji su se u istom trenutku vidjele sve granice, a preletjeli smo je dok sam ja otisao na trenutak na WC. Čim smo prešli Alpe i nakon sat vremena vožnje iznad Njemačke, stigli smo u Amsterdam, a taj je aerodrom doista jedan od ljepših i većih u Europi. Od trenutka dok smo sletjeli na pistu pa do izlaza na kojem smo se iskrcali prošlo je dobrih pola sata taxiranja(to je naime izraz za avion koji sleti i traži svoj gate), usporediti ga sa najvećim hrvatskim aerodromom u najmanju ruku je nemoguće i apsurdno. I tako dok smo sjeli u Deltin avion Boeing 767, fino poletjeli, rastali smo se zapravo sa totalno drugačijim svijetom od onog prema kojem smo išli, a da to još nismo znali. U avionu su nas posluživale relativno ružne, ali zato ljubazne stjuardese. 8 sati i 40 minuta smo konstantno pratili Sunce koje je također išlo prema Zapadu baš kao i mi, imao sam osjećaj da vrijeme stoji, a skoro je tako i bilo jer krenuli smo iz Europe u 11 sati a došli oko 14 sati(naravno po lokalnom vremenu). Ipak je Sunce bilo malo brže od nas i preteklo nas za nekih 3 sata. Da ne duljim previše sa samim putovanjem, tu bih zavšio što se toga tiče, osim možda da još naglasim svim budućim putnicima preko bare da moraju proći strpljivo čekanje u popriličnom redu na "Immigration Officeu" i promatranje iz svih uglova, slikanje malom kamerom, otiske prstiju na oba kažiprsta, ali kad se sve to prođe, konačno ste opet slobodni. Vožnjom prema sestrinom stanu već su se mogle primjetiti različitosti u prometu, kućama, ulicama, prometnim znakovima, semaforima, pa i ljudima. Nema Gundulićeve i ulica kroz koje jedva auto prođe, sve su mahom autoceste koje sa račvaju, spajaju jedna na drugu, prolaze jedna kraj druge, jedna ispod druge, i svaka ona sa minimalno 4 trake u jednom smjeru. A u autima mahom sjedi gerijatrija, ili pak klinci od 16 godina, jer već tada možeš posjedovati vozačku dozvolu. Bizarnost koju sam vidio je bakica od , po slobodnoj procjeni, 85 godina kojoj su virile cjevčice za kisik iz nosa, a jedna ruka joj je bila u longeti. No ona sjeda u najnoviju Hondu i fino vozi 25 mph(40 km/h) i to je sve tak normalno da ju nitko ne gleda niti komentira, kaj ova baba sjeda u auto? Prometni znakovi nisu samo vizualni nego i tekstualni, tako da na poznatom znaku za zabranu ulaska u ulicu, piše još DO NOT ENTER, tek toliko da nebi bilo zabune. Ljudi pak su malo ipak pretjerani ljubazni, uđeš u dućan i kad god zastaneš da nešto pogledaš odmah mali crnčić dođe do tebe i kaže: "Hello I'am John, can I help you?? If you need me I'll be around here." Ugalvnom nema zabušavanja na poslu i kad se radi radi se, a moram priznat puno se radi. Rasprodaje odnosno SALE-ovi po dućanima su gotovo uvijek, bilo zimske ili pak ljetne robe, a nisu ovo farbanje oči naivnim ljudima kao u Hrvatskoj, tam ak je rasprodaja onda je to rasprodaja. Nisam si namjeravao kupit hlače, ali sam bio prisiljen jer su bile snižene na nevjerojatnih 3,5 $, sa originalnih 50. To je bilo ultra sniženje, a obično su sniženja od 40-75%. Tako da ako idete tamo ponesite si dodatni prazni kofer jer tam napunite cijeli kofer robe za istu količinu novaca koju recimo potrošite da kupite 3 majice Tommy Hilfiger u Zagrebu. Razlog je izrazito potrošačko društvo kakvo je američko, a roba im se radi u Peruu, Mexicu gdje je jeftinija radna snaga. Uglavnom moje je mišljenje, da ako znaš i još bitnije želiš raditi, u Americi ćeš biti prihvaćen i sigurno dobro plaćen za to što radiš, ali ako se misliš šlepat, uzimat duge vikende, kasnit na posao, nemaš tamo što tražiti. Nema omalovažavanja poslova, svaki posao je jednako častan i pošten sve dok je legalan, no ipak se ljudi mjere (žele to oni priznati ili ne) po tome koliko tko zarađuje. tako sam se ja iz ovog društvenog kaosa u našoj zemljici našao na par tjedana u svijetu koji tako funkcionira. Možda zbog te neke sigurnosti da neće izgubiti posao, da će redovito dobivati plaću ako dobro rade svoj posao, ljudi tamo djeluju tako jubazno, opušteno što je bilo ono prvo što sam primjetio o amerikancima, i nije mi bilo potrebno dugo vremena, dovoljno je bilo otići po Pepsi, ili pak kupiti komad odjeće. No najnteresantnije je da taj odnos ljubazni prodavač-zadovoljna mušterija seže daleko izvan grana biznisa i trgovine, može se lagano copy-pastati na gotovo cijelo društvo. Što se slobode tiče , jer svi se pozivaju na to da je to naslobodnija zemlja na svijetu, moje je mišljenje da je svatko slobodan onoliko koliko mu država dopušta, a iz svakakvih razloga ne dopušta mnogo toga. O tome u nastavku koji slijedi kroz neko vrijeme... Pogled na samo dio Alpa iz aviona  Američka vjeverica samo malčice manje krupnija od mačke  Atlanta International airport, drugi po veličini po broju prometa u Svijetu  Unutrašnjost Boeinga 767 koji me preveo preko bare  |