četvrtak, 10.09.2015.

Prestala sam pisati. A onda sam počela tjerati samu sebe na pisanje, govoriti si da moram pisati. Moram pisati? Otkad mi je pisanje postalo obaveza? Nije li pisanje za mene užitak, lijek? Odakle onda to „moram“? Pišem i dalje neke odlomke bez smisla, rečenice bez forme, riječi bez značenja. Počinjem pisati i ostavljam pisanje. Sve to ostaje zapečaćeno u prastarom rokovniku, jadno i nedovršeno.
Zašto sam prestala pisati? Iskreno, bojim se. Bojim se neuspjeha. Bojim se da ono što napišem neće biti dovoljno dobro. I svjesna sam koliko je to jadan razlog. I svjesna sam da putovanje od tisuću milja počinje prvim korakom. I svjesna sam da nam je potrebno mnogo neuspjeha da bismo došli do uspjeha.
Ali svejedno ne pišem. Zašto? Kako da se pokrenem?