utorak, 17.09.2013.

Hajdemo ispod duge da se snovi ostvare.

Bila si dijete. Sanjala si o poslijepodnevima provedenim sjedeći na mekoj travi uz jezero i uživajući u zalasku sunca. Okružila bi te zlaćana boja prirode koja ispunja dušu srećom. Srećom tako čistom, nebeskom. Sanjala si o dalekim zemljama koje ćeš posjetiti, o ljudima koje ćeš tamo upoznati i koje ćeš jednoga dana zvati prijateljima. Sanjala si da ćeš neko vrijeme živjeti u Londonu, da ćeš zamišljena šetati njegovim kišnim ulicama, da ćeš tamo usavršiti svoj engleski. Sanjala si da će stihovi koje si pisala kao pratnju dobiti glazbu, da će ljudima dopirati do ušiju i srca kada se opuste na kauču u svome domu i upale radio. Sanjala si da ćeš naučiti svirati gitaru, da ćeš jednoga dana zaslužiti pljesak pjevajući i svirajući na pozornici u nekom stranom ti gradu, ili barem u nekom skromnom kafiću. Sanjala si o mnogo toga. Sanjala si velike snove.

A onda odrasteš. I shvatiš da nisi tko si htio biti.

To su ionako bili samo dječji snovi, pomisliš, oni se nikome ne ostvaruju. Zamijenili su ih manji, realniji snovi i želje, oni koje možeš doseći, koji će se bez mnogo problema ostvariti i učiniti te sretnim. No... hoće li? Hoće li te zaista učiniti sretnim i potpunim? Nije li prava čarolija snova u tome da vjeruješ u nemoguće? Da vjeruješ u sebe, da vjeruješ da možeš ostvariti sve ako se dovoljno jako potrudiš. Možda su dječji snovi ipak ostvarivi. A možda još uvijek nije prekasno?





Jura Stublić & Film - Ponekad poželim