petak, 14.10.2011.

It's October again. Leaves are coming down.

Hladno tlo, raznobojno lišće, vjetar koji dodiruje lice i sunce koje se skriva iza oblaka. I opet jesen miriše na ljubav. Na ljubav i novi početak. Pravi je blagoslov imati mogućnost živjeti u velikom gradu i učiti nešto što te oduvijek zanimalo, pružiti priliku samom sebi da od života učiniš nešto vrijedno i dragocjeno te pronađeš sreću za kojom si dugo tragao.

Ali tada je Scenarist rekao:"Sve je to nekako prejednostavno..."

Neću reći da si poseban. Neću reći da si savršen. Neću reći ni da si sve o čemu sam ikada sanjala. Ne postoji pojam kojim bih mogla opisati tebe. Možda mi je baš zato toliko stalo. Poznajem te, a opet te ne poznajem. Trebam te, a opet te ne trebam. Ne znam više ništa. Samo znam da mi svaki dan izmamiš osmijeh na lice.

Možda će priča imati hepi end. Možda ću te za godinu dana držati za ruku dok budemo šetali ulicama Zagreba i smijati se gupostima koje redovito valjaš. Možda ću se osjećati sigurno i zaštićeno u tvom zagrljaju. Možda će mi tijelom prolaziti trnci kad prisloniš svoje usne na moje...

A možda ću se razočarati. "Ni prvi ni zadnji put", rekla bih s osmijehom, ali naravno da tako ne bih mislila. Boljelo bi me, proždiralo i ubijalo. Jer nada koja umre nezamislivo boli.

Sada na Scenaristovom stolu stoje ta dva scenarija, ali on nije taj koji će odabrati koji će se odigrati. Mi biramo. Ti i ja - glavni likovi. I... Što će se dogoditi?



You always find a way to keep me right here waiting.
You always find the words to say to keep me right here waiting.
And if you chose to walk away I'd still be right here waiting.
Searching for the things to say to keep you right here waiting.

Staind - Right Here