subota, 22.01.2011.

I'm here to remind you of the mess you left when you went away.

Bilo je hladno te večeri i ulice su još bile prekrivene snijegom. Hodali smo vraćajući se kući s fešte, ludiranja uz pivo i karaoke. Hladnoća mi je bila samo izgovor da ga primim pod ruku. Dopratio me do male stanice i rekao da mora doma. Rekla sam mu nek ide, ali valjda me je izdao pogled popraćen tugom jer mi nije htio pustiti ruku. Privukao me k sebi i čvrsto zagrlio. A onda me poljubio. Nisam razmišljala ni o čemu, samo sam uživala u slatkom okusu njegovih usana. Ali još je ljepši bio osjećaj koji me obuzimao gledajući njegove osmijehe između poljubaca.

Pretpostavljala sam da je to za tebe bila samo jedna večer, iako je za mene bila puno više. I bila sam u pravu, i pomirila sam se s tim da ne možemo biti zajedno. Ionako bi bilo čudno. Prijatelji smo i ne vrijedi riskirati prijateljstvo. Ipak, nisam se nadala ovome.
Prolazimo uskim školskim hodnikom. Primijetim da si nekoliko koraka ispred mene. Vidio si me. Prolazim kraj tebe i čekam da me pogledaš da te pozdravim. Ti samo okreneš glavu. Zar je toliko teško izgovoriti jednu običnu riječ? Razočarao si me.



[Samo da napomenem, ne radi se o osobi iz prošlog posta.]