petak, 25.06.2010.

I'm perfectly lonely... 'Cause I don't belong to anyone and nobody belongs to me.

Razgovaramo kao i svake večeri na putu doma. Po nekim mojim izjavama shvatio je da nisam dobro. I pita me što mi je. I kažem mu da postoji jedna osoba koja mi se sviđa, ali ima curu. Nije mu bilo ni na kraj pameti da govorim o njemu. Savjetovao mi je da kažem toj osobi što osjećam. Ja:"Ali ja znam da on nju voli i da ne bi bilo ništa." On:"Kak možeš bit sigurna ako mu ne kažeš?" Shvatila sam taj naš razgovor kao znak. Znak da mu trebam reći.
Bilo je tako lako pasti na njegov osmijeh i te naše razgovore na putu kući. Mi smo prijatelji. Kužimo se, pričamo o svemu, imamo one naše šale koje nitko drugi ne kuži i bilo bi prelijepo da postanemo nešto više. Zapravo, meni bi bilo prelijepo. On ima nju. Svejedno sam mu odlučila reći.



"Šta si odlučila?" pitao me kad smo se sljedeći put vidjeli. "Reći ću mu", odgovorila sam ne skidajući pogled s njegovog neodoljivog osmijeha. Opet smo išli doma skupa. Tek sam tad shvatila što planiram napraviti. Nisam ga mogla pogledati. Gledala sam u svoje noge koje su koračale po tlu mokrom od kiše. I tad sam mu rekla:"Ta osoba o kojoj smo pričali... si ti. Ne moraš mi ništ reć, znam da voliš K......u, i ne očekujem ništa, samo sam htjela olakšat dušu." Bio je zbunjen. Sve što je govorio bilo je:"Aha...da...dobro..." Kad je malo došao k sebi, rekao mi je:"Ti znaš moju situaciju, samo se nadam da te nisam nečim povrijedio..." "Ma nisi", odvratila sam. I nije, nije ništa krivo napravio. Ipak, nije mi bilo lako reći mu to, kao što mi ni sad nije lako vidjeti ga s njom.



Ostali smo prijatelji. Još uvijek pričamo i još uvijek imamo naše šale koje nitko ne kuži. A ja još uvijek padam na njegov osmijeh. Valjda tako mora biti.