petak, 07.08.2009.

Not good enough.

Srela sam ga danas. Hodao je centrom grada pomalo nemarno obučen. Nosio je gitaru preko ramena. Njegova duga crna kosa vijorila se na vjetru.



Osjetila sam uzbuđenje kad sam ga ugledala. Srce mi je lupalo kao da će svakog časa iskočiti. Noge su mi utrnule. Nisam ih osjećala. Koračale su same od sebe.



"Bok!" blesavo sam uzviknula i popratila taj pozdrav jednako blesavim smiješkom. "Bok", mirno je odzdravio. Iako smo nastavili svatko svojim putem srce nije prestalo ubrzano lupati. Zaljubljenost je prešla u onu neobuzdanu fazu... Fazu kad ne mogu ni proći pored njega da ne napravim budalu od sebe.



Sad dolazi cmizdrenje, pisanje depresivnih pjesama i omalovažavanje same sebe. Mrzim to. Mrzim osjećaj da nisam dovoljno dobra za njega. Zamislim njegov neodoljiv osmijeh i onu dugu crnu kosu kako vijori na vjetru... A onda pogledam u ogledalo. I poteku suze.

NEDOVOLJNO DOBRA.
NEDOVOLJNO LIJEPA.
NEDOVOLJNO ZABAVNA...
I tako unedogled.



Kad bi mi barem netko rekao da to nije istina. Kad bi me barem netko uvjerio... Kako da se oslobodim tog osjećaja? Kako da ga pobijedim? Kako da vratim vjeru u sebe?