srijeda, 01.07.2009.

Raining again.

Budim se uz bljesak sunca s prozora. A popodne trčkaram po kući da zatvorim sve prozore jer je vani nevrijeme. Kakvo je to mutavo vrijeme uopće? Kakvo je to ljeto? Kakvi su mi to praznici?

Najradije bi u školu. Ozbiljno. Bar bi mi bilo zanimljivije. Šetala bi školskim hodnikom. On bi hodao prema meni. Bez obzira na gužvu koja je uvijek na školskim hodnicima, primjetila bih da se njegove oči ne miču s mojih. Tad bi došli jedno do drugog. Pozdravili bi se. Obično bih ja pozdravila prva. On bi odzdravio i poklonio mi onaj slatki, gotovo neprimjetan smiješak. Fali mi to...

Ali mi fali i ovo. Pisanje. Fali mi moj blog. Koji sam zanemarila zbog njega. Jer ga ne mogu izbaciti iz misli. Trebala bih za promjenu misliti na sebe. Kad bi to bar bilo tako lako kako zvuči. On je sada san. Smijem sanjati, ali ne smijem si dopustiti da zamijenim san i stvarnost...