petak, 12.09.2008.

Živi kao da ćeš sutra umrijeti, sanjaj kao da ćeš živjeti vječno...

Oprostite što dugo nisam pisala, imala sam probleme s internetom. A i sad ću vjerojatno pisat dosta rjeđe zbog škole i obaveza. Ali potrudit ću se.

Ponedjeljak. Cijela je škola imala samo 4 sata i nitko nije bio tolko lud da poslije nastave ide doma. Tako smo Maja, Tea, Ivana i ja otišle do tajma. I lijepo mi sjedile i pričale kad ono... Dolazi on. Majica metallica, preko majice košulja, i onaj njegov ufurani hod. Kod bilo kojeg drugog dečka taj bi hod izgledao umišljeno, ali njemu jednostavno paše. Sjeo je tako da sam imala dobar pogled. Promatrala sam ga... Kosu, oči, usne, ruke... Razmišljala sam... Što je to što mi se zapravo toliko sviđa na njemu? Kako znam da je "ono nešto" što sam vidjela u njegovom pogledu upravo "ono nešto" što meni treba? Ne znam... Ali saznat ću...
Nisam zaljubljena. I sretna sam zbog toga. Volim kad imam nekoga o kome mogu maštati, a da nema onog osjećaja koji me opterećuje i koji me previše veže za tu osobu... Mislim da napokon shvaćam tko sam. I to me ispunjava...