Odlučila sam da i ja ovaj put budem malo komercijalna i napišem štogod aktualno. Dakle, radi se o onom sportu gdje se jedna skupina muškaraca stisne oko gola i digne ruke uvis, dok druga skupina silom nasrće na njih pokušavajući im skočiti iza leđa i pogoditi golmana. Katkad ga promaše, pa im lopta upadne u mrežu, i onda jadan čovjek psuje (što se, doduše, slabo čuje, ali se vidi po ustima). Postoji tu još jedan veseljak, koji se mota po terenu te ih dekoncentrira i prekida svojim fućkanjem.
U igru su ukomponirani i neki elementi borilačkih vještina, pa je tako potrebno što spretnije podmetnuti nogu onima koji nisu obučeni kao ti, gurati ih i udarati laktovima u njušku. Onaj koji je u tome najuspješniji, nagrađen je žutim ili crvenim karticama i ima pravo na odmor.

Svake godine poslušno odgledam one utakmice za koje mi kažu da su važne. Recimo, ona neki dan, između osvajanja srebra i zlata, bila je jedna od takvih.
Olakotna okolnost ostajanja kod kuće pred TV-om je ta što su ulice u to doba potpuno prazne, a tu ne bi pomoglo niti da njima hodaju razgolićene Brazilke i dijele besplatno pivo.

Pokušala sam poskrivećki čitati novine za vrijeme prvog poluvremena, ali su me ubrzo otkrili i oduzeli mi ih, s molbom da se koncentriram i navijam. Pomnim promatranjem gledatelja, uočila sam da: kad lopta promaši Šolu (onog nekoć crvenog, jel`!) i pogodi mrežu iza njega, treba psovati Španjolce (vrlo licemjerno s obzirom da sam nekoć gledala njihove serije), a kada padne iza onog drugog golmana - treba oduševljeno skakati. Nažalost, par puta sam pobrkala što točno trebam raditi, pa su me malo čudno gledali i pitali za koga ja uopće navijam. Glupog li pitanja. Pa, za rukometaše!

Zaključila sam da mi je pametnije koncentrirati se na igru. To nije bilo tako teško. U drugom redu na tribini je sjedio jedan baš slatki navijač. Čekala sam strpljivo da ga kamerman opet prikaže, ali on je uporno snimao igrače, mada su svi bili oznojeni i nimalo privlačni za prikazivanje na nacionalnoj televiziji.

Osim toga, nije mi se svidjelo što onom čovjeku sa pištalicom, koji stalno trči oko njih, nisu niti jednom dobacili loptu. Strašno je nekoga tako na očigled ignorirati. Brat mi je rekao da je to sudac, ali ptretpostavljam da je to pobrkao sa onim odvjetničkim serijama koje ionako gleda previše.
Osoba koja me ipak najviše oduševila bio je komentator (premda ga nisam uspjela naći na ekranu): čovjek je znao imena svih igrača i koristio puno neobičnih izraza, koje čak niti ja nisam razumjela.

Stvarno mi je žao što smo izgubili, premda je meni srebro puno ljepše boje. Očigledno im, za kaznu, nećemo niti organizirati doček. Prijateljica kaže da je to "Božja osveta" jer zbog gledanja utakmice, većina Hrvata nije otišla na nedjeljnu misu. Može bit`.