|
|
Biseri i o biserima
ponedjeljak, 25.06.2007.
MOJ SIN JE NAJBOLJI
Gledam utakmicu limača u nogometu gdje igra moj sin. Doda loptu precizno ja veseo. Oduzmu mu loptu. To je zato što mu je onaj drugi presporo dodao. Protivnik ga pretrčao, pa je to zato što je umoran jer je puno učio. Trener ga izvadi van a ja u sebi kipim. Pitam se, da li sam normalan. Mislim da jesam, ali vjerujem u trenera koji je izabran. Nitko mi ne brani da ako želim drugog da pokupim svoga sina i da ga odvedem na trening u Bayern ili Arsenal. Jest da to mnogo više košta. Morao bi preseliti obitelj, naći posao, dobiti državljanstvo, ili bar radnu dozvolu, pa i platiti daleko više od sadašnjih 100 kuna mjesečno. Nitko mi to ne brani. No, mislim ipak da je ovako realnije, ali i jeftinije. Jedan roditelj pored mene psuje mater treneru kada mu izvadi sina. To baš i nije normalno. Pa se sjetim sebe kao trenera i nekih drugih roditelja mojih igračica.
Naboj je isti, samo je u pitanju odbojka. I pitanje je tko će svoju subjektivnost zadržati u sebi, a tko stresti u treneru u facu. Nakon što sam četiri godine stvarao klub koji sada igra u 1b ligi, pojavi se jedna mama, bivša odbojkašica, i nakon što sam od pet setova njezinoj kćeri koja je tek prije par dana došla u moj klub dao da igra 1,5 setova ona mi hladno da je njezina kći najbolja. Jer ona je propatila u Pivovari. Kao ja nisam. Pa morao sam istresti džepove pola Hrvatske da stvorim ekipu u kojoj njezina kći neće propatiti. To što su i druge cure nečije kćeri zaboravljaju. Još mi istakne da to što je njezina kći sjedila na klupi prava sprdačina. Ovako otvoren napad, i to za jednu trening utakmicu, nisam doživio nikada od 1988. godine od kada vodim razne ekipe s djevojčicama starosti od 10 do 20 godina. Pa se vraćam na početak priče. Tko joj brani da svoje dijete odvede u Italiju i tamo uloži malo više novaca od vožnje na trening.
Jedna druga mama. Također bivša odbojkašica ni pet ni šest nego jednom tjedno strese kako se kod trenerice njezine kćeri neke cure zafrkavaju i da njezina mala ne može tako napredovati. Pa isti recept kao i kod prethodne. Uzmeš dijete i odvedeš u USA. Cijena sitnica.
Još jedna je prije dvije godine ustvrdila da trenerica ne valja i svoje dijete odvela u drugi klub. Nije bila zadovoljna i to je to. No, mogla je i preskočiti konstataciju da trenerica ne valja jer je to njezina subjektivna ocjena. Neke cure koje su trenirale s njezinom kćeri danas igraju drugu ligu, a njezino dijete još nije odigralo ni jednu utakmicu u mlađe kadetskoj ligi.
Jedan je pak tatica ustvrdio kako njezina kći koja plaća članarinu 100 kuna može doći na trening kada hoće i želi, a da ju mi moramo primiti. I to ni manje-više nego u 2.seniorskoj ligi. I što je to. Rekreacija? A kada bi mi rekli da može, ali onda da mora platiti sat treninga 5 eura, sat dvorane 10 eura, pa članarinu 50 eura, te kupiti 20 lopti, mrežu i da onda može doći i sama naručiti trening i trenera onda bi tata malo drugačije razmislio. I pokupio je dijete i odveo u Pivovaru. Malo čudno da prvoligaš prima rekreaciju u svoje redove, ali očito su došla takva vremena.
Jedna je pak mama na naš upit zašto kćeri ne treniraju redovno rekla da imaju zdravstvenih problema. Od 50 treninga preskočile su barem 30. No, ljuta zbog konstatacije svoju djecu odvede u Pivovaru. I to je ipak u redu. Nisu bili zadovoljni trenerom, klubom i otišli. Možda ako tamo uskoro ne zaigraju odu i izvan granica ili im možda mama napravi klub. E to će ih malo više koštati.
Mnogo je primjera takvih i sličnih. A ovi su samo oni iz posljednjih par mjeseci. Teško je svakom dati priliku, ali očito je da danas nitko nikoga ne poštuje. Roditelji koji nisu ni udarili nikada loptu bolje znaju od trenera i u to svoje znanje su još i kako uvjereni.
|
|
|