dim upaljene cigarete se ocrtavao u zraku iznad nas, a hladni zrak je ulazio kroz otvoreni prozor. bila sam priljubljena uz njega, grijući svoju kožu uz njegovu. tiho je otpuhao dim te mi dade cigaretu. ja uzmem dim te ju zagasim u maloj staklenoj pepeljari na noćnom ormariću. još čvršće se priljubim uz njegovo tijelo, ne rekavši ništa. ništa nije trebalo biti ni rečeno.
ali moje tijelo je imalo što za reći te mi uskoro trbuh počne kruliti. „mislim da je vrijeme za večeru“, tiho mu kažem i poljubim kožu njegova ramena. već sam zamišljala jaja na kajganu i svježi avokado. vedro skočim iz kreveta i obučem se te istrčim iz sobe, osluškujući zvukove njegovog dizanja.
pratio me.
kuhati za dvoje mi je dolazilo toliko prirodno, kao da sam uvijek znala da ću tako trebati kuhati. sve sastojke sam uzimala u točnoj količini, sve radeći na autopilotu, ali s puno ljubavi. kuhinja je uskoro bila topla i vedro obojena, mirisi su se miješali s noću koja je padala nad grad.
on se bos došeće do kuhinje i sjedne se za šank samo u donjem dijelu trenirke, nadlaktica naslonjenih na ploču šanka. promatrao me s osmijehom na licu dok sam radila. u jednom trenutku je pustio glazbu da mi stvara pratnju dok sam radila.
večera je bila gotova u vrlo malo vremena i uskoro sam stavila vruća jaja na kajganu na šarene tanjure skupa s tostom s avokadom. oboma sam spremila nove šalice pune čaja od mente.

„i kad si razmišljala krenuti s izdavanjem nove knjige?“ on me upita, držeći šalicu čaja s obje ruke. „jeste li uspjele doći do nekog datuma?“
ja lagano kimnem glavom, uvijek tajnovita kada su u pitanju dogovori i publiciranje. već neko vrijeme su bile spremne i kolekcija poezije i jedna nova kratka priča. radne verzije su sjedile isprintane, ispravljane, čitane na polici iznad mojeg radnog stola. promatrale su me svako večer dok nisam odlučila poslati alarmantni mail svojoj publicistici. i lektorima. i prijateljima. svima. te stvari, ta moja djela su trebala isploviti vani. više ih nisam mogla držati samo za sebe.
vrištale su mi da ih se riješim, da ih porodim već jednom.

„vrijeme je da se odvojim od njih. nema smisla da mi sjede na polici i sakupljaju prašinu. ili još gore na desktopu ili driveu i promatraju me svakog dana. nemam više energije trpiti“, ja mu kažem. „znaš kako je to… umjetnici i njihova stvorenja. moraš ih se riješiti jednog dana“, kažem slegnuvši ramenima, a on se nasmiješi.
„super si mi kad mi pričaš o njima kao o živućim stvarima. ali nikad mi ne daš da ih pročitam prije nego što su objavljene“, on kaže s nekom tugom u glasu.
nisam znala što reći. „ osobne je prirode na neki način, to sakrivanje. imam osjećaj da ću promijeniti mišljenje ako ikome bliskome dam uvida u ono što stvaram. kao da uništava tu magiju nastalog, na neki način. kao da pišem toj osobi, a ne za sebe. daje mi prostora da budem pristrana i da stvaram čisto zbog stvaranja, valjda to možeš razumjeti.“
„sviđa mi se način na koji razmišljaš. i kako radiš, stvaraš... zbog sebe, uvijek. to ti je uvijek prvotno“, on joj odgovori. „možda bi samo ponekad bilo lijepo da budem na primajućoj strani tog dara“, sjetno joj kaže. znala je od prve na što misli.

posveta. poklon za rođendan, obljetnicu, poklon za Božić... bilo što, samo da je moje, da je proizašlo iz mojeg pera. velika knedla mi se stvori u grlu. ono što on nije znao je da sam mu pisala neprestano, svakog dana. sitne rečenice koje nisam mogla podijeliti pod svjetlom danom ili okriljem mraka. u brojne sveske malenih knjižica ispunjenih rečenica njemu. maleni dnevnici svakodnevnice provedene s njim, posvećeni njemu.
kimnem suznih očiju i uzmem griz kajgane koju poprati gutljajem čaja. da barem zna. a mogao bi, bez problema. upravo sad.

bila je to obična srijeda, u sred siječnja, hladna noć. sasvim običan dan, ali dođe mi ideja.

„pričekaj na sekundu“, kažem mu i pobjegnem u radnu sobu, utisnuvši mu brzi cjelov u obraz prije nego što sam pobjegla iz kuhinje. male bilježnice ispunjene poezijom su bile spremljene na policama uz brojne knjige koje sam posjedovala. znala sam što mu mogu ponuditi kao dar.

dan je polako jenjavao kroz plamene crvene oblake prošarane na hladno plavoj pozadini. planine u daljini su se tamno ocrtavale. hladan zimski zrak je ulazio kroz rubove prozora na koji sam bila naslonjena. moj dah je ostavljao krugove na njegovoj površini. crtala sam oblike prije nego što su nestali. svaki je trajao tri sekunde. to me nije sprječavalo da ih nastavim slikati na platnu dana kojeg je zamjenjivala noć.

„hej, udalji se od prozora. i drugi bi uživali u pogledu“, glas iza mene reče i ja se prenem na trenutak i okrenem. veliki osmijeh u tamnim zelenim očima me promatrao, s dvije velike šalice u rukama. uputim mu mali osmijeh i pomaknem se u stranu, da mu napravim mjesta na prozorskoj klupici. pružim svoje ruke prema dimućoj šalici iz koje se širio divni miris metvice. on mi ju dade i ostavi svoj na klupici, približivši svoje tijelo mojem. nježno stavi svoju ruku oko mojih ramena i ja položim svoju glavu na njegovo tijelo kao oslon. drugom rukom je nježno prošao kroz moju kosu.

„ti bolje?“ on me upita i ja sam nježno kimnem glavom, lagano ispijajući svoj čaj. njegova prisutnost je bila topla utjeha. voljela sam ga imati pokraj sebe.
„rosso di sera, bel tempo si spera; rosso di mattina, la pioggia si avvicina“, ja tiho kažem.
„istina, to je moja baka uvijek govorila“, on kaže i sagne se, položivši lagani poljubac na vrh moje glave te se sjedne pokraj mene na prozorskoj klupici, prebacivši moje noge na svoje.

svojim toplim rukama prođe niz moje noge, ugrijavši ih na trenutak te ih sigurno smjesti u svoje krilo. kožu mojih nogu su krasili oslici biljaka i kukaca koji su se isprepletali u nečitku mrežu linija i sjena. jagodicama svojih prstiju je lagano pratio crteže dok je drugom držao svoju šalicu čaja i tiho ju ispijao, pokušavajući uhvatiti moj pogled. vješto sam izbjegavala te divne zelene oči i tamne trepavice.
ali sve sam više okretala svoje tijelo prema njemu, kao mjesec koje se okreće svojem suncu, kao sjeverni pol svojem južnom. polako sam mu davala svoje tijelo, komad po komad. grijala sam ruke čvrsto držeći toplu šalicu rukavima svojeg plavog džempera, polagano ga ispijajući kao i on dok je pratio moju kožu poput putokaza.

„nikad se neću zasititi tvoje kože“, on kaže, napokon uhvativši moj pogled. nisam ništa rekla sam samo sam nježno prošla stopalom mjesto između njegovih bedara.

strast mu zaplamsa u očima i on spusti svoju šalicu na pod, sada s dvije slobodne ruke mapirajući kožu mojih noga, od vrha mojih stopala u toplim vunenim čarapama boje vina sve do ruba moje lanene haljine iznad koje je bio plavi džemper. dodir njegovih prstiju na mojim bedrima bi mi zaustavio dah svaki put kad bi prošao njima. ja sam i dalje mirno pokušala piti svoj čaj, ali strast u njegovim očima i prstima je slamala moju staloženost. uskoro su njegove prste zamijenile njegove usne koje su pratile isti put od mojih stopala do mojih bedara, ali su dulje vremena provela ljubeći svaki centimetar moje kože.

usne su mu bile meke, jake boje mesa, a dah na koži mojih jagodica topao. zaustavio se, uhvaćen nespreman. nije očekivao od mene da ću potvrditi njegovo postojanje, njegov trud. ja nastavim.

„nemoj. nemoj za sada. ne mogu izdržati provokativne koještarije koje izlaze s tvojih usana. dekoncentriraju me“, kažem mu, sada ja ta koja šapuće na njegovu ušnu školjku koju je okruživala gusta kovrčava tamna kosa. prstima druge ruke zataknem pramen iza uha. koža iza uha mu je bila meka, također topla na dodir. imala sam osjećaj kao da njegova koža reagira na moj dodir. osjetim kako njegove usnice miluju jagodicu mojeg prsta.
pogledam ga i uhvatim ga zatvorenih očiju, tamnih dugih trepavica položenih na toplu boju njegove kože prošarane sitnim pjegama nijansu, dvije tamnijih od njegove kože.

„stvarna si“, on izusti na moj prst. „nisi samo figment moje mašte“, on kaže i ostavi me bez daha. moja ruka je sad već bila položena na njegovom vratu, moje tijelo prislonjeno uz njegovo. mogla sam osjetiti toplinu njegova tijela kroz tanki materijal moje lanene haljine, savršene za ovu ljetnu noć.
„svjesna sam svake tvoje riječi“, izustim. „samo sam se trudila ograditi. nije najljepši osjećaj kad te netko opsjeda“, priznam mu.
osjetila sam kako mu je dah stao u grlu. „oprosti“, on reče jagodici mojeg prsta koji je i dalje bila naslonjena na njegove usne, očiju zatvorenih. trepavice su mu se polako počele podizati i uskoro su me dva velika zelena oka gledala. sad je bilo moj red da napokon trepnem i da spustim ruku s njegovih usta na njegovo desno rame. moja druga ruka je bila ugniježdena iza njegova lijevog uha. on plaho pruži svoje ruke oko mojeg struka. sada smo bili zagrljeni i mogla sam položiti svoju glavu na njegova prsa. on položi svoje usne na vrh moje glave te me stisne svojim rukama.

„nedostajala si mi“, kaže.
„i ti meni“, ja mu još jednom priznam. „hajdemo doma“, tiho kažem džepu njegove košulje. osjetim kako mu se osmijeh stvara na licu.

šapćući sam znala kome se obraća. osjetila sam njegov dah na svojoj koži. nije mi mogao izbjegnuti niti da je htio. nije imao imena, samo poznato lice. tražio me u tuđim koracima, uzdasima, u tuđoj koži tijela koje se spazmično okretalo u orgazmu. htjelo je uhvatiti moje poglede, dobiti moje poljupce.
izbjegavala sam ga. nisam htjela mu pružiti ono što je tražio od mene. nisam mu imala razloga vjerovati, sve što sam znala o njemu sam potiskivala. zato nije imao imena, zato nije postojao. nestajao je, svakog dana jer mu ja nisam davala ono što je zahtijevao od mene. ljubav, dodir, pogled.

do onog dana kada jesam.
šaptao je magiju koži mojeg vrata, ispod mojeg lijevog uha. mračne riječi natopljene medom, strast koja je izbijala svakim zarezom. nisam ju mogla ne čuti. magija koja se širila mojom kožom, natjerala me da osjetim duboko tutnjanje vlastite strasti kako raste.
okrenula sam se prema izvoru glasa i nježno položila svoje prste na njegove usne.
„nemoj.“