Karolina Vidović Krišto

Kako su nas izvolili izvijestiti mediji u Hrvatskoj – bilo bi ih, naime, odveć pretenciozno nazvati „hrvatskim medijima" – Hrvatska televizija (HTV) ukinula je emisiju „Slika Hrvatske" koju je uređivala novinarka Karolina Vidović Krišto. Kao razlog ukidanja emisije navodi se „narušavanje pravila struke", koje je ova novinarka karolinavidovicHRTscreen625navodno počinila u prošlotjednoj emisiji „Slika Hrvatske – pedofilija kao temelj spolnog odgoja". U izjavi za jedne dnevne novine novinarka Krišto kazala je kako ne zna zbog čega je ukinuta emisija „Slika Hrvatske" te da još čeka obrazloženje.
Podsjetimo, u spomenutoj emisiji izrečeno je kako spolni i rodni odgoj u obliku u kakvom je uveden u škole – bez bilo kakve javne rasprave i razmjene mišljenja zainteresiranih strana – zapravo predstavlja seksualno zlostavljanje mladih i djece. „Statistike dokazuju" – obrazložila je novinarka Krišto – „koliko je zla proizveo spolni odgoj u državama u kojima se on provodi već više desetljeća. U tim se zemljama zbog spolnog odgoja bilježi porast nasilja među mladima, djeca zbog preranog buđenja erotizma gube koncentraciju, prekidaju školovanje i bježe od kuće. Istodobno, raste broj maloljetničkih trudnoća, spolno oboljelih maloljetnika i maloljetničkih abortusa".

Pedofilski „eksperimenti" kao znanost

Istina,ukidanje emisije „Slika Hrvatske" samo je još jedan pokazatelj medijskog i političkog jednoumlja koje trenutno vlada u Hrvatskoj, a koje neodoljivo podsjeća na razdoblje od 1945. do 1990. godine. Baš kao i tada i danas je kazati istinu na javnoj televiziji ili u bilo kojem tiražnijem mediju – zločin. Danas, doduše, zbog istine ne ćete završiti u zatvoru ili u kakvoj jami onkraj puta, ali možete očekivati različite oblike šikaniranja: od gubitka posla pa do potpune medijske marginalizacije.U nastavku emisije emitirana je skraćena verzija filma „The Kinsey Syndrome" u kojemu se istinito, bez imalo umatanja, prikazuje „znanstveni" rad Alfreda Kinseya, „oca seksualne revolucije" (a upravo je seksualna revolucija jedan od glavnih uzroka potpune dekadencije zapadnog svijeta), koji je u svojim istraživanjima, kao što je dokazano, u suradnji s nekoliko pedofila vršio pedofilske „eksperimente" nad djecom. Na institutu toga istog pedofila Kinseya školovao se je i Aleksandar Štulhofer, jedan od autora kurikuluma zdravstvenog odgoja, s čijim smo se „ingenioznim" idejama mogli upoznati u emisiji imenjaka mu Stankovića.
A da će vas mediji proglasiti čudakom, ridikulom i slučajem za psihijatriju, to je već posve uhodani repertoar. Obračuni s neistomišljenicima utoliko su samo postali rafiniraniji, bez tragova krvi.
Sličnost političkog i psihocijalnog profila ljudi koji su vladali Hrvatskom do 1990. i koji vladaju danas pritom je iznenađujuća samo za one koji su posve obnevidjeli. Javna je tajna da biološka i ideološka djeca partijaša, udbaša, skojevaca, kosovaca i ostalih tamničara duha i danas upravljaju gotovo svim relevantnijim političkim, gospodarskim, kulturnim i medijskim strukturama Hrvatske. Kao što je dobro primijetio dr. Tomislav Sunić, paradoks je da bivši jugoslavenski i komunistički zeloti u današnjoj Hrvatskoj uživaju sinekure i privilegije kakve su mogli samo sanjati u bivšoj Jugoslaviji. Poznato je, naime, da su tada najvažnije funkcije i sinekure bile previđene za hrvatske Srbe, a ako je tko od Hrvata na njih uspio primirisati taj je morao biti papskiji od pape, tj. veći Srbin od najvećeg Srbina.



Goran Radman

Specijalni zadatak probranog partijskog kadra

Radman je, naime, od 1987. do 1990. bio direktor Televizije Zagreb, a jasno je da na takvu funkciju tada nije mogao doći netko tko nije bio u potpunosti na „pravovjernom partijskom kursu". Pritom je posve nebitno je li Radman – kao što to pišu neki tjednici i portali – bio suradnik Jugoslavenske kontraobavještajne službe (KOS). Bitno je to da je Radman duhom i mentalnim sklopom dijete KOS-a, UDB-e i jugokomunizma.Nakon što su osvojili političku vlast članovi vladajuće Kukuriku koalicije - prema modelu takvoga rafiniranog oblika ušutkavanja i uklanjanja neistomišljenika - nastoje ugušiti bilo koje mišljenje koje nije sukladno onome što je zapisanome u njihovu ideološkom katekizmu. S obzirom na to da su i prije radman goran 26.10. pxosvajanja političke vlasti kontrolirali gotovo sve medije u privatnom vlasništvu, ostalo je još do kraja preuzeti HTV, te ga pretvoriti u produženu ruku Partije kao i u „dobra stara vremena".
Za taj je specijalni zadatak odabran Goran Radman, probrani partijski kadar koji je svoj zanat ispekao u doba rigidnoga jugokomunističkog jednoumlja, u kome se je svaka manifestacija hrvatstva najstrože kažnjavala. Radman je, naime, od 1987. do 1990. bio direktor Televizije Zagreb, a jasno je da na takvu funkciju tada nije mogao doći netko tko nije bio u potpunosti na „pravovjernom partijskom kursu". Pritom je posve nebitno je li Radman – kao što to pišu neki tjednici i portali – bio suradnik Jugoslavenske kontraobavještajne službe (KOS). Bitno je to da je Radman duhom i mentalnim sklopom dijete KOS-a, UDBA-e i jugokomunizma. Priznanje da će mu kao uzor za politiku na HTV-u poslužiti razdoblje šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća ne ostavlja nikakvu dvojbu da je riječ o „mentalnom komunistu", da se poslužimo sintagmom akademika Ivana Aralice.



Dvostruka mjerila tamničara duha

ŠprajcObrazloženje da je novinarka „narušila pravila struke" pritom je samo sredstvo za „opsjeniti prostotu". Isti ti tamničari duha koji ovoj hrabroj novinarki podmeću da je „narušila pravila struke" – a ona je samo iznijela jedan legitimni pogled na temu spolnog odgoja potkrijepljen činjenicama i statistikama - na mjesto su glavnog urednika središnjeg dnevnika vratili Zorana Šprajca, istoga onog Zorana Šprajca koji je pod krinkom tobožnje „novinarske slobode" objavio najvulgarniju krivotvorinu u povijesti hrvatskoga televizijskog novinarstva.Karolina Vidović Krišto prva je žrtva takve medijske politike koja svoje uzore traži u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20 st., u godinama u kojima su Partija i njezini jurišnici određivali što je ispravno, a što neispravno, što je napredno, a što reakcionarno, što se u medijima yurtsmije objaviti i prikazati, a što ne. Obrazloženje da je novinarka „narušila pravila struke" pritom je samo sredstvo za „opsjeniti prostotu". Isti ti tamničari duha koji ovoj hrabroj novinarki podmeću da je „narušila pravila struke" – a ona je samo iznijela jedan legitimni pogled na temu spolnog odgoja potkrijepljen činjenicama i statistikama - na mjesto su glavnog urednika središnjeg dnevnika vratili Zorana Šprajca, istoga onog Zorana Šprajca koji je pod krinkom tobožnje „novinarske slobode" objavio najvulgarniju krivotvorinu u povijesti hrvatskoga televizijskog novinarstva.
Kao što se svi vjerujem sjećaju, riječ je o montaži kojom se nastoji „proizvesti mišljenje" da je Vukovar izdan i da krivnju za to snosi pokojni predsjednik Franjo Tuđman. Nakon što je se naknadno na youtubeu pojavila snimka koja pokazuje i dokazuje da je Šprajcov prilog montaža, koja izrezivanjem dijela razgovora Tuđmana i Dedakovića konstruira posve drugačiji kontekst i sadržaj, o tome se nisu oglasili tamničari duha na Prisavlju.



A nije se oglasilo niti (protu)Hrvatsko novinarsko društvo. Štoviše, to je opskurno društvo rigidnih hnd logo-artprotuhrvatskih „novinara" dalo potporu Šprajcu i njegovoj krivotvorini. Ta se družina protuhrvatskog nakota, čiji predsjednik u trideset godina bavljenja novinarstvom nije uspio napisati spomena vrijedan novinarski prilog, posve očekivano nije oglasila ni slučaju novinarke Krišto, čime se je svrstala na stranu njezinih cenzora, na stranu misaone policije koja je ukinula njezinu emisiju. Međutim, da protu(Hrvatsko) novinarsko društvo brani isključivo novinare protuhrvatskog predznaka poodavno je poznata činjenica. Similis simili gaudet - govorili su stari Latini.
No, kao što nas povijest – kao učiteljica života i svjetlo istine – uči, tamničarima duha kad tad dođe kraj. Kraj je došao i većim drznicima, oholicama i sileđijama nego što je Željko Jovanović – jedan od takvih je još pred četiri godine u Hrvatskoj imao status (polu)božanstva - pa će doći i njemu i njegovu teroru. I zato vladajućima i njihovim medijskim sekundantima sa sigurnošću možemo poručiti: možete trenutno raditi što hoćete, ali ne ćete do kad hoćete...

Udbaš Vinko Sindičić

Sindičiću nešto bi te pita
skitaš li se kud si se i skita
kad ćeš doći na obale Ruhra
dal za ranih il za noćnih ura
u proljeće,lito il s jeseni
il u zimu sve to reci meni.

Ovdje živi još puno Hrvata
oni ovdje i dalje će biti
nije tvoja ruka ih bahata
sve do kraja uspila pobiti.

Daj ki prije probaj bez problema
stići cilju do željenog plijena
i u glavu nekom metak spraši
da još više vole te udbaši
isti oni kojima pripadaš
i zlodjela ista s njima stvaraš.

Čujem da se još šećeš Zagrebom
pod hrvatskim lipim vedrim nebom
ponosito bez imalo srama
ne misleći kakvo zlo si nama
Hrvatima stvara godinama.

Kad ćeš doći na obale Majne
u gradove oko rijeke Rajne
do Švarcvalda uz izvor Dunava
i činiti zlodjela krvava.

Bit ću sritan ako ne uspiješ
i sa svojom nakanom prestaneš
bestijalno zla više ne siješ
bestijalno sotonski nestaneš.

Likvidacije u Njemačkoj i Švedskoj

Sindičić je nakon osamostaljenja Hrvatske optužen za ubojstvo jednog od najpoznatijih emigranata, Brune Bušića, u Parizu. Stoga je sve iznenadio kada je po izlasku iz zatvora u Škotskoj odabrao povratak u Hrvatsku gdje ga je čekala optužnica. Na koncu je bio oslobođen krivnje. Neki i danas tvrde da tu ima mnogo čudnih detalja, kao naprimjer da su ga njegovi bivši suradnici uvjerili da može doći u Hrvatsku jer će biti oslobođen i rehabilitiran. Ima li istine u tim pričama, teško je reći, ali je činjenica da Sindičić ni poslije toga nije mirovao. Sukobio se s nekadašnjim suradnicima i počeo optuživati svoje navodne šefove. U Njemačkoj je počeo surađivati s tamošnjim vlastima u razotkrivanju pozadine nekih likvidacija, posebno Stjepana Đurekovića, a na kraju su i njega uhitili i optužili da je sudjelovao u otmici jednog Hrvata u Švedskoj koji se pak povezuje s likvidacijama u Njemačkoj.