|
Danas me moja draga pet godina mladja sestra opet izludila i povrijedila,a bila sam tamo(kod svojih) otprilike 2,5 minuta...
Koliko sam puta to dozivjela od nje samo nebo zna,zivcano kolutanje ocima,drske kratke odgovore i sto zivcanih M- H i opet se cudim i opet me boli,a da bar znam zasto, bilo bi mi onda valjda bar malo lakse.
Nikad se nas dvije nismo bas kuzile tj.,usudjujem se reci,ona nije kuzila mene tj. nije si nikada dala truda da me skuzi...Imala je dvije godine kad sam ja krenula u skolu,krenula je u peti razred kad sam ja krenula u srednju i pocela izlaziti,zaljubljivati se,gubiti nevinost i sve sto uz to vec ide...ah da,zaboravila sam prva pijanstva...Tu me nije mogla shvatiti niti sam joj zamijerala,niti joj zamjeram...Da li mi je bilo zao? Je,jako jer sam ceznula za tim da nas dvije izmjenjujemo iskustva,hihocemo se u sobi i uzdisemo svaka za svojom mladenackom ljubavi.Svaki takav pokusaj bi redovito zavrsavao time da ja njoj dijelim savjete tipa poslati ili ne poslati papiric simpatiji i tada je redovito bila zainteresirana,vesela i puna sestrinske ljubavi(nisam htjela to prihvatiti i redovito sam sama sebe uvjeravala da umisljam i da sam preosjetljiva). Kad smo vec bile starije,znaci ja dvadesetak,ona petnajstak tu smo vec mogle pronaci kakvu trun razumijevanja,ali opet kad sam ja trebala da me ona satima slusa o mom novom decku koji je divan i jos je k tome samo moj,ako je bila neraspolozena,okrenula bi ocima,zalupila vrata svoje sobe ili rekla da nema zivaca slusati moje gluposti( mozda je tu bio kriv vrhunac puberteta i divljanja sve te silne kemije u ljudskom tijelu). Uvijek sam imala osjecaj da me gleda svisoka,kao da sam gluplja ili manje vrijedna od nje ili ludja ili nenormalnija ili povodljivija ili spontanija i otvorenija ili kako god ona to u svojoj glavi tumacila kao svoju prednost,a moj nedostatak.
Tako je bilo i kad sam upoznala svog dragog muza i pricala joj o toj friskoj vezi za koju sam ja znala da je to to- il cu se sad udat il necu nikad hihihi-o njemu i njegovim divnim kvalitetama koje sam oduvijek zeljela za sebe, nije imala volje slusati ili ako bi se prisilila da slusa,osjecala sam da joj ide na zivce i njeno tako poznato kolutanje ocima nakon svake moje rijeci.To sam opravdavala time sto su starci bili protiv te veze,a ona je sa svojih 17 bila kao pod njihovim utjecajem.Tada je nastupio dugi period mog udaljavanja od nje tj.ja sam se usprkos svima preselila svom dragom...kupila sam joj mobitel tako da lakse budemo u vezi te redovito pisala i zvala na kave- ne znam da li smo 5 puta bile na kavi i jos 3 puta se vidle kod nas doma u tih godinu i po prije udaje.Nego da skratim malo....
Najbolji zajednicki trenuci koje pamtim je jedan tulum kod nas doma dok su starci bili na moru-ja 21 ona 16,zajednicko ljeto iste te godine gdje je ona mogla van samo zato jer ide sa mnom dok sam ja sa svojih 16 bjezala kroz prozor,i tu je na hrpu mojih ludorija i zajebancija kolutala ocima,a ja sam joj se pravdala; i slaganje jedne slike puzzli kad je imala 11,a ja 16...ima tih trenutaka sigurno jos i mogla bi ih izvuci iz sjecanja al bi mi duze trebalo jer su mi bili manje lijepi...
Danas smo obje odrasle zene/ djevojke(ja 26, ona 21) i ja sam potpuno svjesna da smo dvije totalno razlicite osobe,nebo i zemlja: ja osjecajna,impulzivna,otvorena i iskrena,a ona proracunata,zatvorena i usudjujem se reci,hladna. Svjesna sam da vodimo dva posve razlicita nacina zivota samo sto sada, ne da samo ona mene ne moze razumijeti, nego ne mogu ni ja nju. I ja sam nekada imala 21 i bila sam spaljena,okruzena hrpom ljudi koji su mi i kojima sam vise- manje bila draga i stremila sam samo jednom cilju da bih se ostvarila,a to je covjek koj ce mi se predati potpuno i bez ikakve zadrske i kojem cu se moci isto tako predati.Danas imam to sve i uz to jos dvoje djece (u trenutku kad smo odlucili imati djecu rekla sam da necu da ta razlika bude veca od 2 godine). A ona stremi uspjesnom zavrsetku faksa u roku( sto postujem iz dubine duse,jer ja da sam znala/da znam sta bih voljela zavrsiti,iste sekunde bih isla studirati i garantiram da bih zavrsila)nema prijatelja, nit drustva, nit decka,nit kolega,ne izlazi van...I, da se razumijemo,u tome nema nista lose ako se covjek u toj i takvoj situaciji dobro osjeca,ali ona NIJE sretna.Kad je nesretna i kad ne moze dalje, dolazi meni da me trazi savjet ili da mi se izjada i ja je uvijek docekam rasirenih ruku,ostavljam sve svoje obaveze,a one su velike prema moje dvoje male djece,doletim svaki put kad me zove da dodjem bez obzira na sve...
E zato me jos vise boli, kad ja dodjem do svojih, sto ona koluta ocima i zivcana je sto su djeca tu i nervira je njihova cika i vriska i sto mi sto puta kaze M-H i dvjesto puta zakoluta ocima(priznajem da u 20% slucajeva nije tako crno,i poigra se s tom djecom i zagrli ih,ali nije to to).
I opet,i dan danas imam osjecaj da me gleda s visoka jer ja sam,eto,za nju samo zena koja se pati i zrtvuje za djecu i muza,a ne uzima u obzir da imam prijatelje i drustvo koje ona nikad nije i da se cinjenicom sto sam zena i majka moj zivot nije toliko drasticno promijenio i da sam jos uvijek ona ista osoba od prije par godina,a ona je eto uspjesna studentica pred kojom stoji uspjesna karijera. Zasto se ona ne moze radovati mom uspjehu ko sto cu se ja radovati njenom za koju godinu?!!!!!!!!!!!
U redu,ja razumijem da ona ne zna sta znaci biti majka i zena voljenom covjeku i znam da sekunde ne moze shvatiti moju situaciju i moj zivot i moje probleme,ali sestro mila,ne mozes li barem probati?!
Kako ja mogu uvijek shvatiti i probati shvatiti tvoj zivot i tvoje probleme,kako ja uvijek mogu odvojiti vremena za tebe,kako ja uvijek za tebe imam osmjeh na licu i otvoreno veliko srce,a ti gotovo nikada?!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
BOOOOOOOOOLIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII MEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE TOOOOOOOOOOOOOO!!
Jos uvijek se nadam da ce jednoga dana ona mene shvatiti i da cemo od toga trenutka moci biti «prave» sestre,onakve kakve sam ja oduvijek htjela da budemo. A do tada mi ne preostaje nista drugo nego da je volim bezgranicnom sestrinskom ljubavlju kao uvijek i oprastam joj rane koje mi nanosi i nadati se da moje dvoje djece ce oduvijek i zauvijek imati jaku bratsko-sestrinsku povezanos za kojom sam ja oduvijek ceznula i ceznem i dan danas.
P.S. Voljela bih da jednom dodjete u priliku da cujete i njenu pricu pa da objektivno mozete presuditi.I ja bih voljela to vise nego ista. Ko zna? Mozda je jednostavno kriva ta razlika u godinama?!!!!
|
