30.06.2007. / subota

Trideset...


Trideset ruža


Samo će bol dati nam san
Samo u njoj ćeš ostati sam
Jedino tako, dok nestaje boje
Srca će lupat, zna tko gdje koje...

Dok glazba se ruši, i klizi igla
Rub ploče puca, smrt notu je stigla
Kroz čestice zraka, dok zatvaram oči
Iz samoga mraka, tvoje lice iskoči.

I sada gledam..
gledam...
i bojim se..
što znati
gdje biti..
znojim se.

Dok ploča je svirala, sve su riječi bile iste
Glazba me dirala, od živca do živca niz prste...

Gledam kroz mrak.
I bez boje si lijep.
Bez lica si lijep.
Bez mene si lijep.
I gledam kroz mrak.
Sve ostaje zaleđeno.
Znojim se.

Ovo nije poput Mjesta pod lipom
Ovo nije kao kad mi mama pjeva pjesmu
Ovo nije kao Doviđenja ljetu
Ovo nije kao nova Strast
Ovo nije Rale
Ovo nisu Dodiri koji peku
Ovo nije ni Uvala
Ovo nije ni Dodir kojeg nema
Ovo nije Tuga
Ovo nije Ironija
Ovo nije Samoća
Ovo nisu Dvije sekunde
Ovo nije Proljetno jutro
Ovo nije Stara priča
Ovo nije Dno
Ovo nije više... Med
Ovo nije Prekasno...

Ovo je...nešto novo...

Trideset ruža ...
Iako se možda neće vratiti
ne tugujmo,
crpit ću snagu iz onoga što ostaje.




Softy..

- 12:47 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.